NORVEŠKA 2026

Već je 31. srpnja. Bliži se kraj godišnjeg, a ja još nigdje nisam bila. Dobro, odmorila se jesam. Ali budimo realni – to nije isto. Možeš usporiti, naspavati se, ne raditi ništa nekoliko dana i napuniti baterije, ali meni godišnji jednostavno nije potpun ako barem nakratko ne promijenim adresu, pogled kroz prozor i svakodnevicu.

I tako, gotovo u 23:30, završavam tamo gdje ovakve moje priče obično počinju – na Ryanair stranicama. Gdje bih mogla otići?

Ja sam već na godišnjem odmoru, a gospon suprug ide od 8. kolovoza pa računam: taman možemo negdje na 3-4 dana. Zbog moje prijateljice Tromboze i činjenice da naše ljetne vrućine baš i ne podnosim najbolje, jug me uopće nije zanimao.

Gledam sjever. Sjever Europe. Hladnije vrijeme, malo kiše, jakna usred kolovoza… Meni to zvuči kao wellness.

Moj muž i ja jednostavno smo različiti tipovi putnika. Ja sam tip: vidi kartu – kupi kartu – spakiraj se – idi. Mogu se vratiti s putovanja i praktički odmah početi razmišljati kamo bih mogla dalje. On voli malo drugačiji ritam. Njemu je ljepše znati što ga čeka. Po mogućnosti dovoljno unaprijed da se s idejom putovanja stigne upoznati, sprijateljiti i mentalno spakirati prije nego što stvarno izvadi kofer.

Zato te večeri, dok gledam avionske karte za nas dvoje, nisam baš bila sigurna u kupovinu. Točnije, nisam bila sigurna hoće li on ići. Ali da ću ja otići – u to sam bila sigurna 1000%.

U jednom trenutku padne mi na pamet Jelena pa joj pošaljem poruku: “Spavaš li?” Ali Jelena ne odgovara. Po običaju.

A dobro.

Vratim se na Ryanair i kupim dvije povratne karte. Na moje i njegovo ime. 125,98 € po osobi (ruksak + odabrano sjedalo). Ukupno 251,96 €.

Eto. Norveška riješena.

Odem do njega u sobu i priopćim mu sretnu vijest: idemo u Norvešku, karte su kupljene! Računam – kupila sam, nema izbora. Kad ono….ćorak.

Meni u glavi fjordovi, planine, hladan zrak i sreća. Njemu – ajme meni majko moja. “Ma di ću ja sad ići? Ne mogu ja to sad…”

I krenulo je. Jedan razlog, drugi razlog, treći… U nekoliko minuta skupilo ih se dovoljno da sam shvatila da nikakvo uvjeravanje te večeri nema smisla. Šuti Josipa. Pusti čovika da probavi informaciju. I prespava. I otišla sam iz sobe.

Ujutro uzimam mobitel, a tamo Jelenina poruka: “Draga, putujemo li mi? Odma ovaj ponediljak.”

Pa je li moguće?

Šaljem joj screenshot sinoć kupljenih karata i pišem samo: “Da sam znala…”

Moj gospon u međuvremenu ne odustaje od odustajanja, a Jelena i ja već razgovaramo o tome kako ćemo promijeniti ime na karti ako njegova konačna odluka ostane da ne ide.

I taman kad bi čovjek pomislio da je za jedno jutro bilo sasvim dovoljno kombinacija i promjena planova, priča je odlučila otići još malo dalje.

Dok nas dvije razgovaramo o Norveškoj, ponovno otvaram Ryanair. Čisto da vidim što još ima, možda za nas dvije. Naravno, opet gledam sjever.

I iskoči mi vikend u Kopenhagenu. Opet Kopenhagen. S tim gradom imam nedovršenog posla. Bila sam tamo prije dvije godine s Luiđom, u vrijeme dok sam, a da to nisam ni znala, imala trombozu i plućnu emboliju. Putovanje zbog svega toga nije u potpunosti ispalo baš onako kako je bilo zamišljeno, nisam stigla vidjeti sve što sam htjela, a nakon povratka završila sam ravno u bolnici. Još tada sam rekla da ću se jednoga dana vratiti. Nisam baš mislila da će to biti ovako brzo, ali dobro. Jelena i ja više nismo pametne što napraviti, pa u međuvremenu zovem Luiđu.

“Je li ti puno 57€?”
“Ovisi za što. Ali nije.”
“Bi li opet u Kopenhagen?”

Nije je trebalo dugo nagovarati.
Ide. Naravno da ide.

Odluku ostavljamo za poslijepodne, dok svaka od nas riješi svoje kućne diplomatske odnose. Luiđa je potvrdila Kopenhagen. Jela je “dobila dozvolu” za oba putovanja – Kopenhagen sigurno, a Norveška ako moj gospon definitivno odluči ostati kod kuće. Ostalo je, dakle, samo pričekati njegovu konačnu odluku.

Dolazi kući. Ja mu prepričavam što smo nas tri u međuvremenu uspjele organizirati, a on na kraju kaže: “Ajte vas dvi slobodno. Ja ću ovaj put odmoriti.”

Zovem Jelu. “Idemo.”
“U Norvešku?”
“I u Norvešku i u Dansku.”
I tako sam u manje od 24 sata od “bliži se kraj godišnjeg, a ja još nigdje nisam bila” došla do – dva putovanja.

Nisam baš tako zamišljala razvoj događaja dok sam prethodne večeri gledala avionske karte, ali upravo su mi takvi planovi nekako i najdraži. Oni koji se ne planiraju mjesecima, nego se jednostavno dogode. Jedna ideja povuče drugu, netko pošalje poruku u pravo vrijeme, netko drugi kaže “idem” i odjednom, od toga da ne ideš nigdje – ideš dvaput. Joooooj, kako dobro.

O Danskoj ću ipak u sljedećoj objavi, uskoro. Vratimo se mi Norveškoj.

Prije nego što smo mogle početi sanjariti o fjordovima, trebalo je riješiti još jednu sitnicu – promijeniti ime na avionskoj karti s muža na Jelenu. Otvaramo promjenu rezervacije. Cijena 115 eura. Uh, kako boli. Ali što sad… mijenjamo. Tako je kako je. Putno osiguranje uplatile smo online preko Croatia osiguranja, a za tri dana platile ukupno 15,30 € za nas dvije. S obzirom na cijenu, to je jedna od onih stavki o kojima stvarno nema smisla previše razmišljati.

I tek kad je i to bilo gotovo, Norveška je stvarno postala naša. Mogle smo početi kovati planove.

Avion nam 18. kolovoza iz Zagreba polijeće u 5:50, a u Oslo Torp slijećemo već u 8:25. Povratni let iz Oslo Torpa je 21. kolovoza u 8:55, s dolaskom u Zagreb u 11:30, što znači da imamo praktički tri puna dana i tri noćenja. Tri dana Norveške. Na prvu možda ne zvuči puno, ali ako ih dobro posložimo…

Usput, Ryanair je potpuno ukinuo klasične i samostalno isprintane papirnate karte te prešao na digitalne ukrcajne karte koje se nalaze u njihovoj mobilnoj aplikaciji. Još jedna stvar o kojoj treba voditi računa prije puta – mobitel napunjen, aplikacija instalirana i ukrcajna karta pri ruci.

Prva informacija koju sam pronašla bila je da Oslo Torp baš i nije Oslo. Aerodrom je stotinjak kilometara udaljen od glavnog grada, a mi zapravo nismo ni htjele provesti sva tri dana u Oslu. Htjele smo fjordove. Prirodu. Planine. Vodopade. Ceste zbog kojih poželiš stati svakih pet kilometara. Ukratko, kad smo već došle u Norvešku, htjele smo vidjeti što više Norveške.

Prvo smo, naravno, krenule proučavati javni prijevoz. Norveška je po tom pitanju odlično organizirana, a za planiranje putovanja posebno je praktičan Entur – upišeš odakle krećeš i kamo želiš stići, a on ti poveže vlakove, autobuse, trajekte i lokalni prijevoz.

Zvučalo je jednostavno. Dok nismo upisale naše datume. Dobar dio onoga što bi nam odgovaralo već je bio rasprodan, a preostali polasci nisu se baš najbolje slagali s naša tri dana i svime što smo željele vidjeti. Kad imaš malo vremena, baš ti se i ne troši pola dana čekajući sljedeću vezu. Što ćemo sad? I onda nam padne na pamet rent-a-car.

Prije dvije godine u Poljskoj već smo rentale auto, tako da nam ideja nije bila potpuno strana. Imamo neko iskustvo i znale otprilike kako cijela priča funkcionira, a ovdje nam auto daje ono što nam je najvažnije – slobodu. A kad već imamo auto, onda stvarno nema smisla doći u Norvešku i ostati na jednom mjestu.

E, tu sam se ja primila posla. Otvorila sam kartu, internet i krenula istraživati. Što se može vidjeti u tri dana? Kuda voziti? Gdje prespavati? Koje ceste odabrati? Gdje su najbolji vidikovci? Gdje možemo stati usput, a da ne gubimo sate? Imamo li koju katoličku crkvu na ruti? Gdje kupiti hranu? Malo-pomalo, karta se počela puniti točkicama.

Da se ne pogubim u svemu što sam pronašla, napravila sam vlastiti sustav boja. Rozo su bili vidikovci i mjesta na kojima vrijedi stati zbog pogleda, tamnozeleno smještaji, maslinastozeleno trgovine u kojima možemo obnoviti zalihe hrane, tamnoplavo katoličke crkve, žuto ostale lokacije koje bi vrijedilo vidjeti, a crno – aerodrom. I onda sam počela spajati točkice. Malo-pomalo, nastala je ova ruta:

Plan za prvi dan u Norveškoj bio je krenuti ravno s aerodroma prema unutrašnjosti, preko Heddala i Hardangervidde, zatim prema Eidfjordu i dalje do Vossa, gdje ćemo prespavati. Drugi dan otići prema Flåmu, uzeti krstarenje fjordovima i nastaviti prema Aurlandsvangenu i Lærdalu, a zatim preko Hemsedala i Gola spustiti se prema Oslu. Treći dan ostaviti za Oslo, a predvečer se vratiti prema Torpu i prespavati u blizini aerodroma jer nas ujutro čeka let za Zagreb.

Na karti je izgledalo odlično. Zapravo, na karti je izgledalo toliko dobro da sam počela dodavati još poneku točkicu. Pa još jednu. I još samo ovu, kad nam je već usput… Na kraju ih je bilo 128. 😀

Naravno da nisam očekivala da ćemo stati na svih 128 mjesta. Karta nije bila raspored kojeg se moramo držati pod svaku cijenu, nego naš mali norveški šalabahter. Ako negdje imamo vremena – stanemo. Ako nam se nešto svidi – ostanemo duže. Ako ne stignemo – idemo dalje. Bez ganjanja i bez onog osjećaja da nešto moramo samo zato što je tu stavljena točkica. Jer upravo je to bila cijela poanta rent-a-cara. Da možemo stati kad ugledamo nešto lijepo.

A sudeći po svemu što sam tih dana gledala dok sam slagala rutu, u Norveškoj bi nam najveći problem mogao biti upravo taj – kako se natjerati da ne stanemo baš svugdje.

Plan je, dakle, bio spreman. Smještaji rezervirani, ruta nacrtana, točkice posložene. Ostalo je još samo krenuti. A zbog leta u 5:50, za nas je putovanje zapravo počelo dan ranije.

PREDDAN (ŠIBENIK-ZAGREB)

Tako je putovanje u Norvešku za nas počelo već 17. kolovoza. Kako smo na zagrebačkom aerodromu trebale biti 2 sata ranije od zakazanog polaska, nije nam baš bilo privlačno usred noći kretati od kuće, odraditi nekoliko sati vožnje i onda ravno u avion. Odlučile smo zato u Zagreb doći dan ranije i prespavati u blizini aerodroma.

Do Zagreba smo stigle FlixBusom, s unaprijed rezerviranim sjedalima, za ukupno 41,75 € za nas dvije, a preko Bookinga smo pronašle smještaj koji nam je lokacijski odlično odgovarao.

Smještaj je općenito bio ugodan i praktičan, kupaonica odlična, prostrana i dobro opremljena, ali madrac na krevetu bio je izrazito tanak i toliko neudoban da se, unatoč umoru, gotovo uopće nismo uspjele naspavati. A kad imaš samo nekoliko sati sna prije alarma usred noći, svaki od njih postane poprilično dragocjen.

Za 4 sata ujutro unaprijed smo naručile taksi koji nas je za 20 € odvezao do terminala. I tako smo, dok je većina normalnog svijeta još čvrsto spavala, nas dvije s torbama već bile na aerodromu. Norveška je napokon mogla početi.

1. DAN (OSLO TORP – HEDDAL – EIDFJORD – VOSS)

U avion smo sjele na vrijeme i činilo se da sve ide po planu. A onda – prvi problem. Ispostavilo se da je prilikom check-ina došlo do greške pa je nekih dvoje putnika dobilo ista sjedala kao ljudi koji su već sjedili u avionu. Da stvar bude bolja, avion je bio pun. Nema slobodnog sjedala, ne mou ih rasporediti na neka slobodna sjedala i idemo. Dok se cijela zavrzlama riješila, prošlo je gotovo sat vremena. Umjesto planiranih 5:50, poletjeli smo oko 6:50, pa smo i u Oslo Torp stigle sat vremena kasnije, oko 9:25. Nije idealno kad imaš tri dana, rent-a-car i 128 točkica na karti, ali dobro. Stigle smo.

Norveška!

Po izlasku iz zračne luke pravac Budget/Avis po auto. Jelena je odradila rezervaciju pa je prethodno mailom dobila upute i kod za otključavanje pretinca u kojem su nas čekali ključevi. Bez šaltera i čekanja. Kod, pretinac, ključevi. Prije polaska napravile smo ono što smo naučile još kod prvog rentanja auta u Poljskoj: pregledale smo automobil, snimile ga i fotografirale postojeća oštećenja.

I onda – možemo krenuti. Jela za volanom, ja navigacija. Krećemo u nepoznato. 🙂

Vrlo brzo otkrivam i prvu početničku grešku. Kabel za punjenje mobitela A-C sam ponijela, a auto ima C-C priključak. Poznata po nošenju 70 vrsta kabela na putovanja, imam ja i taj, naravno. Kod kuće. A tko se sjetio to provjeriti ranije, ah. Bila sam ga spremna kupiti putem, ali ga nismo uspjele pronaći ni u jednoj trgovini u koju smo ulazile. Srećom, ponijele smo powerbankove i oni su nas na kraju spasili do kraja putovanja.

Otvaram svoju kartu na mobitelu. Točkica po točkica – možemo krenuti. Samo što nam prva točkica ipak nije bila ni crkva, ni vodopad, ni vidikovac. Bila je – hrana. Već smo ozbiljno bile gladne pa smo stale u Kiwi, kupile što nam treba, nešto pojele i tek onda nastavile prema prvom pravom odredištu dana – Heddalu.

Heddal Stave Church

Već izvana je jasno zašto je završila među mojih 128 točkica. Tamno drvo, nekoliko razina strmih krovova, tri tornja… I koliko god dobro izgledala na fotografijama, uživo je puno impresivnija.

Heddal Stave Church najveća je sačuvana stave crkva u Norveškoj. Duga je oko 25 metara, široka 17, a s visinom od 29 metara više ostavlja dojam drvene katedrale nego crkvice. Sagrađena je u 13. stoljeću, najvjerojatnije oko 1250. godine, iako je dio borovine korištene u njezinoj gradnji još stariji – pojedini dijelovi drveta datirani su oko 1000. godine.

A što uopće znači stave crkva? Naziv dolazi od norveške riječi stav – uspravnog drvenog stupa koji čini osnovu nosive konstrukcije. Za razliku od drvenih građevina sastavljenih prvenstveno od vodoravno položenih greda, ovdje kostur čine veliki uspravni stupovi međusobno povezani gredama, između kojih su postavljene drvene zidne daske. U konstrukciji Heddal Stave Church četiri velika kutna stupa povezana su gredama, dok dvanaest unutarnjih stupova nosi povišeni središnji dio krova.

I sve to bez današnjih strojeva, dizalica i električnih alata. Priprema pojedinih elemenata mogla je trajati godinama, ali kada bi drvena konstrukcija bila pripremljena, njezino sastavljanje moglo je ići iznenađujuće brzo.

Nekada je u Norveškoj postojalo oko tisuću stave crkava, dok ih je danas sačuvano samo 28. Heddal Stave Church nije, dakle, posebna samo zato što je najveća nego i zato što pripada malobrojnoj skupini preživjelih primjera ove neobične srednjovjekovne drvene arhitekture.

Drvo je kroz stoljeća trebalo nekako i sačuvati. Vanjski dijelovi crkve tradicionalno se premazuju katranom dobivenim od borovine, koji štiti drvo od vlage i propadanja. Upravo zbog njega crkva ima onu karakterističnu tamnosmeđu, gotovo crnu boju koja joj, uz sve te tornjeve i krovove, daje pomalo nestvaran izgled.

Ulaznica je bila 110 NOK po osobi, oko 10 €, a umjesto klasične papirnate ulaznice dobile smo malu okruglu naljepnicu sa slikom crkve. Jednostavno, praktično i ostane ti malo neobičniji suvenir od ulaznice.

Oko cijele crkve proteže se natkrivena vanjska galerija. Danas je zanimljiv dio građevine kroz koji možeš prošetati, ali u srednjem vijeku imala je sasvim praktičnu svrhu. Ljudi su se ondje mogli skloniti od kiše i snijega dok su čekali početak mise. Još zanimljivije, u galeriji su tijekom bogoslužja mogli ostati ljudi oboljeli od zaraznih bolesti – misu su slušali izvana, a pričest su mogli primiti kroz otvor u zidu.

U crkvu su nekada vodila četiri ulaza, i nije svatko ulazio na ista vrata. Zapadni ulaz služio je za procesije i unošenje djece na krštenje, južni je bio namijenjen muškarcima, sjeverni ženama, a istočni svećenstvu. Danas se koristi samo zapadni.

Vrijedi zastati i pogledati same portale. Bogato su ukrašeni rezbarijama u kojima se prepliću biljni i životinjski motivi, zmajevi i drugi simboli. Nisu služili samo kao ukras – dio tih motiva imao je zaštitno značenje i trebao je simbolički držati zle sile izvan svetog prostora.

Na zidovima vanjske galerije mogu se pronaći i tragovi ljudi koji su kroz stoljeća prolazili ovuda: različiti urezi, znakovi, nadbiskupski križ, pa čak i runski natpisi. Kad razmisliš da su neki od tih tragova nastali prije više stotina godina, odjednom cijela građevina prestane djelovati kao povijesni spomenik i počne više nalikovati nečemu što je generacijama stvarno živjelo s ljudima oko sebe.

U katoličko doba crkva je bila posvećena Djevici Mariji, a jedno od njezinih srednjovjekovnih zvona bilo je posvećeno svetom Olafu, norveškom kralju i jednom od najvažnijih svetaca norveškog srednjeg vijeka.

Crkva, naravno, nije ostala potpuno nepromijenjena od 13. stoljeća. Tijekom stoljeća više je puta pregrađivana i obnavljana. Velike promjene dogodile su se u 17. stoljeću, kada je, među ostalim, postavljen novi oltar, dodani su prozori, a unutrašnjost je dobila bogate cvjetne zidne ukrase. Posljednja velika restauracija provedena je od 1952. do 1954. godine, kada se crkvi pokušao vratiti izgled bliži srednjovjekovnom.

Zbog svega toga unutrašnjost danas nije zamrznuta u jednom razdoblju. U njoj se susreću različita stoljeća: srednjovjekovna kadionica, oltar iz 1667. godine, cvjetni oslik i prikazi apostola iz 17. stoljeća te mnogo mlađi elementi dodani tijekom kasnijih obnova.

Posebno su zanimljive 23 srednjovjekovne izrezbarene glave na vrhovima stupova koje odozgo gledaju prema unutrašnjosti crkve. Njihovo točno značenje danas nije poznato, ali službeni ih materijali simpatično opisuju kao lica koja se s visine smiješe okupljenima.

U prostoru kora nekada su se nalazila tri posebna komada namještaja ukrašena prizorima iz legende o Sigurdu: biskupska stolica, klupa poznata kao Brugde-bench i bogato rezbareni stalak za čitanje, Klokkarpulten. Biskupska stolica ostala je u Heddalu, dok su originali druga dva predmeta danas u muzejskoj zbirci u Oslu, a u Heddalu se mogu vidjeti njihove kopije.

Biskupska stolica nalazi se u koru s desne strane i originalni je srednjovjekovni komad namještaja ukrašen prizorima iz legende o Sigurdu Ubojici Zmaja, junaku stare germansko-nordijske predaje koji ubija zmaja Fafnira. Na stolici su prikazani Sigurd, Gunnar i Brynhild, likovi iz priče čiji korijeni sežu puno dalje u prošlost od same crkve.

Tako se usred srednjovjekovne kršćanske crkve pojavljuju prizori iz puno starije predaje. Možda je upravo zato Heddal Stave Church toliko zanimljiva: nije sačuvan samo komad arhitekture, nego i trag vremena u kojem su se stari nordijski svijet i kršćanstvo još uvijek preplitali.

Heddal Stave Church je još uvijek aktivna župna crkva. U njoj se održavaju bogoslužja, krštenja, krizme i vjenčanja. Gotovo osam stoljeća nakon što je sagrađena, još uvijek služi onome zbog čega je i nastala.

Nakon obilaska crkve krenule smo prema prostoru uz suvenirnicu. Ondje se nalazi i manja izložba posvećena povijesti crkve, srednjovjekovnoj umjetnosti i starim nordijskim pričama. Kad smo već bile tamo, prošle smo i kroz nju.

I tu ponovno nailazimo na Sigurda Ubojicu Zmaja.

Ovdje je njegova priča objašnjena puno detaljnije, uz prikaze srednjovjekovnih drvenih portala na kojima su se prizori iz legende doslovno pričali rezbarijama. Posebno je predstavljen poznati portal iz nekadašnje stave crkve u Hylestadu. Kroz niz izrezbarenih prizora na njemu se može pratiti Sigurdova priča: kovanje mača, ubijanje zmaja Fafnira, pečenje njegova srca i događaji koji slijede.

Izložena je i rekonstrukcija biskupske stolice, na kojoj se rezbareni prizori mogu puno lakše pogledati nego na originalnoj srednjovjekovnoj stolici koja se i danas nalazi u crkvi.

I onda, među svim tim zmajevima, mačevima i starim nordijskim pričama – J. R. R. Tolkien.

Tolkien je dobro poznavao staronordijske sage, a priča o Sigurdu i zmaju Fafniru bila mu je poznata još od djetinjstva. Toliko da je napisao i vlastitu verziju priče, kasnije objavljenu kao The Legend of Sigurd and Gudrún. Izložba povlači i nekoliko paralela između Sigurdove sage i svijeta Hobita i Gospodara prstenova: prsten koji donosi prokletstvo, zmaj koji čuva golemo blago te slomljeni mač koji se ponovno kuje i dobiva novo ime.

Drugi dio izložbe vraća se kršćanskoj povijesti Heddala. Tu je prikazana i rekonstrukcija srednjovjekovnog oltarnog prostora s nizom svetaca, među kojima su sv. Agneza, sv. Sunniva, sv. Margareta, Djevica Marija s Isusom, sv. Olaf i sv. Ivan.

Posebno je predstavljen Majestas Dei, srednjovjekovni oslik koji se nekoć nalazio na prednjoj strani oltara u Heddalu. Original se danas čuva u Oslu, dok se ovdje može vidjeti rekonstrukcija. U središtu je Krist na prijestolju, okružen mandorlom – bademastim ili ovalnim svjetlosnim okvirom koji u kršćanskoj umjetnosti simbolizira božansku slavu i nebesku svjetlost. Oko njega su simboli četvorice evanđelista: anđeo predstavlja Mateja, orao Ivana, lav Marka, a vol Luku. Sa strane su prikazani apostoli.

Izložba objašnjava i važnost oltara u srednjovjekovnoj crkvi. Nalazio se u koru, najsvetijem dijelu crkve kojem je pristup bio rezerviran za svećenstvo, a u oltarnu ploču mogao je biti ugrađen i mali prostor za čuvanje relikvije nekog sveca.

Na zidu je bila izložena i Molitva sv. Franje Asiškog, prevedena na norveški i ukrašena raskošnim cvjetnim ornamentima. Tekst počinje poznatim riječima: “Gospodine, učini me oruđem svoga mira” i nastavlja molbom da tamo gdje su mržnja, nepravda, sumnja, tama i žalost donesemo ljubav, oprost, vjeru, svjetlo i radost.

Izložbu smo prošle, pročitale što nas je zanimalo i krenule dalje. Naravno, i suvenirnicu smo također uredno odradile. Prema računu koji sam sačuvala, izašle smo bogatije za jedan magnet i otvarač u obliku lososa, a siromašnije za 387 NOK (oko 36 €). Jer povijest je povijest, ali red je red – suvenirnica se mora obići. 😀

Usput smo po Norveškoj stalno nailazile i na figure trolove. U suvenirnicama, kamene uz cestu, na znakovima i među suvenirima svih mogućih veličina. Nije slučajno. Trolovi su stoljećima dio norveških priča i folklora, a zamišljalo ih se kao bića koja žive daleko od ljudi, u planinama, šumama i pećinama. U pričama su često veliki, ružni, poprilično opasni, ali ne baš pretjerano pametni, a jedna od najpoznatijih predaja kaže da izlaze noću jer ih sunčeva svjetlost može pretvoriti u kamen.

Posebno su popularni postali u 19. stoljeću, kada su se počele objavljivati zbirke norveških narodnih bajki, a umjetnik Theodor Kittelsen svojim im je ilustracijama dao izgled po kojem ih mnogi prepoznaju i danas. S vremenom su postali jedan od simbola norveškog folklora, pa je sasvim jasno zašto ih danas ima u gotovo svakoj suvenirnici.

Oko crkve se prostire veliko groblje, a iza njega polja, kuće i brežuljci Telemarka. I groblje je ogromno – tek kad smo krenule oko crkve, vidjele smo koliko se zapravo daleko proteže.

Malo smo još prošetale okolo, naslikavale se svega što nam je upalo u kadar i onda zaključile da bi možda bilo dobro krenuti dalje. Time smo završile s Heddalom. Vrijeme je išlo, Voss je još bio daleko, a moja karta je, za svaki slučaj, imala još samo nekih 120 točkica.

Vrijeme je bilo za sljedeću točkicu na karti. A onda još jednu. Pa još jednu. Jer između Heddala i Vossa počeli su se redati oni silni viewpointi koje sam tako revno spremala prije puta. Nismo, naravno, stale na svakome, ali na ponekom jesmo.

Kod smještaja nismo imale neke posebne zahtjeve. Zapravo, imale smo dva – da nam je što povoljniji i da je na ruti. S obzirom na to koliko smo kilometara planirale prijeći i koliko toga vidjeti, smještaj nam je prvenstveno trebao za tuširanje i spavanje. Luksuz nam nije trebao, a pogleda ćemo, nadale smo se, tijekom dana imati sasvim dovoljno.

Kombinirale smo Booking i Airbnb, uspoređivale cijene i ono što se za taj novac nudi pa rezervirale gdje bismo pronašle bolju opciju.

Flåm smo kao mjesto za noćenje vrlo brzo prekrižile. Već sam tijekom istraživanja čitala da je poprilično skup, a nekoliko pretraga na Bookingu i Airbnbu bilo je dovoljno da se u to i same uvjerimo. Flåm ćemo vidjeti, tamo ćemo na krstarenje, prošetati i uživati – ali spavati baš i ne moramo.

Kad smo pogledale okolna mjesta koja nam se uklapaju u rutu, Voss je cijenama izgledao puno više friendly. I tako je odluka pala – prvu noć spavamo u Vossu.

To je zapravo postalo naše pravilo za cijelo putovanje: ruta + cijena, pa gdje završimo. Norveška ionako nije bila putovanje na kojem smo planirale puno vremena provoditi u smještaju.

Blizu Vossa smo stigle oko 20:20, ali do smještaja je trebalo još doći. A to se pokazalo kao mala avantura sama za sebe.

Brvnara je bila iznad Vossa, na brdu do kojeg vodi uska cesta taman za jedan automobil. I kad kažem uska, mislim stvarno uska. Srećom, svakih toliko napravljena su proširenja na kojima se dva automobila mogu mimoići. Problem nisu bila samo mimoilaženja nego i uspon, zavoji i okuke na kojima baš i ne vidiš što te čeka iza ugla.

Na zadnjem zavoju smo se ipak malo zamislile nad svojim životnim odlukama. Oštar zavoj, cesta široka taman za jedan auto, a odmah nakon njega uspon prema nebu. Tu smo stale. Gledamo cestu, gledamo auto, gledamo jedna drugu. Na kraju sam ja izašla van i preuzela vrlo odgovornu funkciju prometnika: “Možeš, možeš… još… ajde… motaj!” :))) I prošle smo. Brvnara je očito morala biti zaslužena.

A onda smo napokon stigle do naše brvnare. I vrijedilo je.

Mala drvena kućica na padini, šuma iza nje, pogled preko doline i čisti planinski zrak. Dočekala nas je domaćica, jako srdačna i simpatična, pokazala nam gdje smo i što smo, a kad smo ušle u brvnaru, na kredenci nas je čekala i rukom napisana dobrodošlica. Odnosno – četiri stranice dobrodošlice i uputa. :)))

Gdje je voda, gdje su popluni i jastuci, gdje možemo parkirati, kako se koristi kompostni WC, gdje je kupaonica u njezinoj kući ako poželimo nešto ipak malo civiliziranije… sve je bilo zapisano. Na zadnjoj stranici još nam je preporučila što posjetiti u okolici Vossa i usput podijelila lokalnu legendu da voda Tvindefossena navodno ima isti učinak kao Viagra. Informacija koju nismo tražile, ali smo je dobile. 😯🤣

Sama brvnara bila je upravo ono što je pisalo u opisu: bez tekuće vode, televizora i interneta, sa strujom tek za svjetlo i punjenje mobitela. I bilo je preeeedivno. Mir, šuma, pogled i ništa ti zapravo više nije trebalo. Sve to za 55 eura noć.

Dakle, luksuz nismo tražile. I nismo ga dobile. :))) Ali dobile smo nešto puno bolje.

Temperature? Noću ugodnih 6°C, danju oko 14°C. Za mene vrhunski – noga ne otiče, tanka k’o u djevojčice. Jelena se s mojom procjenom ugodnih 6 stupnjeva vjerojatno ne bi složila. Spavala je u trenirci, pokrivena s imbotilijom. :))))
S obzirom na to da se prethodnu noć gotovo uopće nismo naspavale, ovu smo zaspale čim smo glavom dotakle jastuke.

2. DAN (VOSS – FLÅM – SNOW ROAD – OSLO)

U brvnari smo se očito resetirale kako treba. Već oko 6:30 bile smo na nogama, spremile stvari, doručkovale i krenule prema Flåmu, gdje nas je u 9:30 čekalo rezervirano krstarenje fjordovima.

Do Flåma smo imale nekih 70 kilometara i nešto više od sat vremena vožnje, što je na papiru značilo da imamo sasvim dovoljno vremena. Ali već smo polako učile da u Norveškoj kilometri i vrijeme vožnje nisu baš ista stvar. Teško je samo voziti kad ti se putem svakih nekoliko kilometara pojavi nešto zbog čega bi najradije stao.

Jutro je bilo prekrasno. Niski oblaci razvukli su se po planinama, između njih se povremeno probijalo sunce, jezera mirna kao staklo, zelene livade, stare drvene kuće i slapovi koji su se jednostavno pojavljivali uz cestu. A mi smo tek krenule.

Prvo pravo zaustavljanje bio je Tvindefossen. Da, baš onaj Tvindefossen za koji nam je domaćica večer prije ostavila vrlo važnu informaciju o navodnim učincima njegove vode.

Stale smo kratko, protegnule noge, napravile nekoliko fotografija i pogledale slap izbliza. Vodu nismo pile. Neke tvrdnje ipak nismo imale potrebu osobno provjeravati. :)))

Stigle smo na vrijeme, pronašle parking praktički ispred luke i broda i onda, naravno, uspjele zakomplicirati nešto što normalan čovjek vjerojatno ne bi ni primijetio. Malo smo produžile pokraj ulaza u parking i tek tada shvatile da smo ga upravo prošle. Ispred nas – izlaz. Nema rampe. Nema nikoga. A dobro… nećemo sad valjda raditi cijeli krug. I tako smo nas dvije mrtve-hladne ušle na izlaz, u suprotnom smjeru, i parkirale auto.

Na parkingu je bio automat pa smo, kao savjesne građanke, otišle riješiti kartu. Automat nas pita jesmo li upravo stigle ili odlazimo. Kliknemo da smo stigle, a on nam poruči da sada ne trebamo ništa napraviti nego platiti kada budemo odlazile. Malo nam je to bilo čudno, ali dobro. Ako automat kaže da ne trebamo ništa, tko smo mi da se svađamo s norveškom tehnologijom.

Za sada smo bezbrižno ostavile auto i krenule prema brodu.

Naše krstarenje bilo je rezervirano za 9:30, a ruta je vodila od Flåma do Gudvangena i trajala je dva sata, do 11:30. Platile smo 1.330 NOK (oko 124 €) za dvije osobe.

Ruta prolazi kroz Aurlandsfjord i Nærøyfjord, a upravo je Nærøyfjord jedan od dva norveška fjorda uključena u UNESCO-ovo područje zapadnonorveških fjordova. Vodič ga opisuje kao jedan od najužih fjordova na svijetu, okružen strmim planinama, slapovima i starim farmama koje izgledaju kao da su zalijepljene za njihove padine.

Uz kartu smo dobile informaciju i o aplikaciji GuideToGo, odnosno audiovodiču koji putem GPS-a prepoznaje gdje se brod nalazi i pri približavanju pojedinoj lokaciji daje priču i informacije o onome što upravo gledate. I nije to samo ono klasično “s lijeve strane nalazi se…”. Ne. Norvežani odmah krenu s divicama, trolovima, Huldrama s kravljim repom, medvjedima koji se sami vraćaju kući i djecom koju su na planinskim farmama vezivali užetom da ne odlete niz liticu. Aplikacija se može instalirati i unaprijed, prije putovanja, što bih zapravo i preporučila jer se onda na brodu ne morate baviti instaliranjem i internetom.

A vodič je imao materijala koliko hoćeš. Redom se pojavljuju ove točke i priče: Flåm → Otternes bygdetun → Traditions → Aurlandsvangen → Adventure → Gygra and the Glota Stone → Winding Roads → Undredal → Kje or killing → Life on the Mountain Farms → Nedbergo → Stigen Farm → Animal Life → Beitelen → Lægdafossen → The Huldre are coming → Dyrdal → Styvi → Postvegen → Rimstigen World Heritage Trek → Bakka → Gudvangen → Anorthosite.

Izdvajam 3 priče:

Gygra i Glota Stone – legenda o ljutitoj divici/trolki iz Skjerdala koja je živjela s druge strane Aurlandsvangena. Toliko joj je smetala gradnja crkve da je uzela golemi kamen, vezala ga užetom i pokušala ga baciti preko fjorda na crkvu. Uže je puklo, kamen je pao u more, a ona je od bijesa uzela još veći. I danas navodno možeš vidjeti trag užeta na stijeni. Vodič još dodaje da se Gygra ponekad “pokaže” među oblacima koji se spuste nad planine uz fjord.

Farma Nedbergo i medvjed – ljudi su tamo živjeli više od tisuću godina, na maloj osunčanoj izbočini oko 550 m iznad mora, bez ceste; sve su nosili gore-dolje pješice. Jednom je gladni smeđi medvjed napao stoku. Kad su ga konačno ustrijelili, stavili su ga na konja i krenuli kući. Ujutro su, međutim, pogledali kroz prozor i vidjeli konja kako se vraća s medvjedom na leđima — prešao je fjord i sam pronašao put kući.

Život na planinskim farmama je zapravo fascinantan. Djeca su od malih nogu morala pomagati, obitelji su radile i po sedam dana tjedno, a neka su djeca bila zadužena za koze. Vodič opisuje kako su na opasnim mjestima djecu čak vezivali užetom da ne padnu niz liticu. Jedna od tih farmi imala je samo jedan pristupni put, pa su farmeri počeli graditi zip-line preko fjorda za prijevoz ljudi i robe; projekt je napušten, ali ostaci su navodno još vidljivi.

I stvarno – pogled je nestvaran.

To je ona Norveška koju gledaš na fotografijama dok planiraš put i misliš da su malo pojačali boje. Nisu. Fjord, planine koje se gotovo okomito spuštaju prema vodi, slapovi, pokoja kućica i farma na mjestima na kojima ti nije jasno ni kako je netko došao, a kamoli odlučio tamo živjeti.

A onda brod uđe u sjenu planina. I gotovo. Poledile smo se. Dok je bilo sunca, još nekako. Čim smo ušle u dijelove fjorda do kojih sunce nije dopiralo, temperatura je pala i počelo je ozbiljno puhati i hladiti. Meni je, doduše, to vrhunski odgovaralo. Uz takav pogled trebalo je samo još nešto toplo, pa smo na brodu kupile tradicionalno pecivo s cimetom, a Jela i kavu. Sjediti na palubi, jesti još toplo pecivo s cimetom, piti kavu i gledati Nærøyfjord – nije nam bilo teško.

Kako je vrijeme prolazilo, ljudi su jedan po jedan odustajali od gornje palube i selili se unutra. Mi nismo. Nakon otprilike sat i pol ostalo nas je možda desetak hrabrih. Do kraja.

U Gudvangenu smo se iskrcale oko 11:30, ali shuttle bus za povratak u Flåm namjerno smo rezervirale tek za 15:45. Nismo htjele napraviti onu klasičnu turističku grešku: siđeš s broda, pogledaš na sat i odmah trčiš prema sljedećem prijevozu. Ostavile smo si više od četiri sata da Gudvangen pogledamo polako, odemo tamo gdje želimo, nešto pojedemo i ne gledamo stalno na sat. I to se pokazalo kao odlična odluka. Jer nas je čekalo – vikinško selo.

Ulaz u Viking Valley platile smo 260 NOK (oko 25 €) po osobi, a ovo je jedno od onih mjesta za koje sam očekivala da će biti simpatična turistička atrakcija i ništa više. A bilo nam je odlično.

Njardarheimr nije zamišljen kao klasični muzej u kojem hodaš od vitrine do vitrine i čitaš pločice. Riječ je o živom vikinškom selu u kojem ljudi pokušavaju približiti svakodnevicu, zanate i kulturu vikinškog doba. Selo ima više od 20 građevina na preko 2.000 četvornih metara, a kuće su građene na temelju iskustava s rekonstrukcijama vikinških građevina i materijalima karakterističnima za područje fjorda. Još bolja stvar je što ovdje nije poanta samo gledati. Smiješ dirati. Smiješ pitati. Smiješ probati.

Službeno to čak naglašavaju: Njardarheimr nije muzej i posjetitelje potiču da kroz aktivnosti i razgovor s ljudima koji tamo borave upoznaju vikinški način života. Među aktivnostima su gađanje lukom i strijelom, bacanje sjekira i različite vikinške igre. Dakle, savršeno mjesto za nas dvije.

Odgledale smo borbu vikinga. Probale smo luk i strijelu. Koplje. Sjekire. Navlačile vikinške kacige, uzimale štitove i sve ostalo što nam je bilo dopušteno uzeti u ruke. I glupirale se do boli.

U jednom trenutku Jelena stoji sa sjekirom iza leđa i sprema se zamahnuti. Gledam je i govorim: “Gle scene!… Dođ’, dođ’… neću ti ništa…” Gotove. Valjale smo se od smijeha.

Uz sve aktivnosti imali smo i program s vodičem. Posebno su bile zanimljive kuće s debelim travnatim krovovima. To nije bila samo dekoracija – sloj zemlje i trave pomagao je održavati ugodniju temperaturu u kući: ljeti je štitio od zagrijavanja, a zimi služio kao dodatna izolacija. A održavanje krova? Genijalno jednostavno. Kad bi trava previše narasla, na krov bi pustili koze da je popasu. Ekološka kosilica. Vikinško izdanje.

Vodič nam je usput nekoliko puta naglasio da možemo biti izuzetno sretni s vremenom. Kiša je ovdje česta i, prema njegovim riječima, ovakav dan definitivno nije nešto što treba uzeti zdravo za gotovo. A mi smo toga bile itekako svjesne. Još prije puta prognoza nam nije izgledala naročito obećavajuće – oblaci, kiša, pa opet kiša… Već smo se nekako pomirile s tim da je Norveška i da će nas kad tad dobro oprati. Kad ono… dva dana gotovo savršenog vremena.

Uglavnom, umjesto ozbiljnog povijesnog obilaska, nas dvije smo se toliko ismijale da smo iz Viking Valleya izašle potpuno oduševljene. I zato bih ga bez razmišljanja preporučila. Ne samo obiteljima s djecom. Svima.

Nakon svih tih sjekira, lukova i vikinških ludosti već smo bile pošteno gladne pa smo sjele u restoran nešto pojesti. Uzele smo juhu, losos s povrćem i vodu, a kasnije je pao i kolač od mrkve. Prema računima, glavni dio ručka bio je 493 NOK (oko 46 €), a kolač još 119 NOK (oko 11 €). Bilo je fino, toplo i nakon smrzavanja na brodu baš onako – okrepljujuće.

I naravno da iz Gudvangena nismo mogle otići bez magneta. 99 NOK (oko 9,50 €). Prioriteti se znaju. 🙄

U 15:45 sjele smo na shuttle bus za Flåm. Taj raspored nam je na kraju bio pogođen savršeno. Imale smo dovoljno vremena za Viking Valley, glupiranje, ručak, suvenirnicu i laganu šetnju bez ikakve žurbe. Kad smo ranije odlazile iz Flåma prema Gudvangenu, primijetile smo jednu veliku suvenirnicu koju tada nismo stigle obići. Sad smo se, po povratku, odlučile zaustaviti i vidjeti ima li još nešto što nam baš neophodno treba. Naravno da je bilo.

Nakon još malo razgledavanja i kupovine vratile smo se do auta. Sad je trebalo samo platiti parking i krenuti dalje. Samo.

Dođemo do automata, odaberemo da odlazimo i on traži registraciju automobila. Upišemo. Registracija ne postoji. Ajmo ponovno. Ne postoji. Treći put. Nema nas. E sad nas je već malo uhvatila trta. Znamo da parking nema rampu, ali isto tako znamo da ima kamere. Zadnje što nam treba u Norveškoj jest da ispadne kako smo se parkirale i onda pobjegle bez plaćanja. A nije da nismo htjele platiti. Cijene smo provjerile još kod kuće: 40 NOK (oko 3,70 €) po satu, 200 NOK (oko 18,50 €) za 24 sata, uz naplatu od 8 do 20 sati. Mi smo ionako računale na dnevnih 200 NOK. Na automatu je bio broj telefona pa Jelena zove. Kamera nikad nije zabilježila naš dolazak. Zašto? Pa zato što smo ujutro, dvije genijalke, ušle na izlaz. Ups. Jelena se ispričava, objašnjava čovjeku da stvarno želimo platiti i da nije nikakav problem. Čovjek kaže da problem u sustavu ne može riješiti. “Možete ići.” Mi opet: ali platit ćemo. On opet: ne trebate. Idite. A sramote. 🫣

Sljedeći zadatak bio je natočiti gorivo. Većina benzinskih na koje smo nailazile bila je samoposlužna, bez čovjeka kojem možeš doći s nekim pitanjem, pa smo pronašle jednu na kojoj smo mislile da će stvar biti jednostavnija. Nije bila.

Prvi problem: kako se otvara poklopac goriva na autu. Na benzinsku baš tada dolazi čovjek. I što vozi? Toyota Yaris Cross. Isti k’o naš. Jelena ga zaustavi i pita gdje se otvara poklopac. Čovjek joj objasni da je ručica kraj vozačkog sjedala. U isto vrijeme ja na ChatGPT-u nalazim isti odgovor. Dobro. Poklopac riješen.

Sad gorivo. Prisloni karticu. Aparat nešto napiše. Mi gledamo aparat. Aparat gleda nas. Ne razumijemo što hoće. I Jelena ponovno doziva onog istog čovjeka. Na kraju shvatimo proceduru: kartica, odabereš gorivo odnosno uzmeš odgovarajući pištolj i natočiš. Ništa posebno. Je l’ trebam opet napisati: a sramote. 🫣

Još dok sam kod kuće istraživala što možemo vidjeti na toj ruti, stalno mi je iskakala jedna cesta – Snow Road, odnosno Snøvegen preko Aurlandsfjelleta. Sudeći po svemu što sam čitala i fotografijama koje sam gledala, to je bila jedna od onih cesta koje ne biraš zato što su najbrži put od točke A do točke B, nego zato što je sama vožnja dio doživljaja. Ispod nje, međutim, postoji vrlo racionalna alternativa: Lærdal Tunnel, dug 24,5 kilometara. Snow Road, službeno Norwegian Scenic Route Aurlandsfjellet, ima 47 kilometara i penje se od razine fjorda sve do 1.308 metara nadmorske visine.

Problem je bio u tome što bi nam Snow Road produžio vožnju za otprilike sat vremena, a s našim rasporedom i bezbroj točkica taj jedan sat baš i nije bio zanemariv.

Zato smo kod kuće donijele vrlo razumnu odluku. Ako budemo imale vremena i energije – Snow Road. Ako budemo umorne i kasnile – tunel. Vrlo zrelo. Vrlo odgovorno. Vrlo racionalno. Onda smo izašle s benzinske. I skrenile na Snow Road. Kad je bal, nek’ je maskenbal.

Prvi ozbiljan test živaca bio je uspon. Usko. Zavojito. Uzbrdo. Na pojedinim dijelovima dovoljno prostora praktički za jedan automobil, uz proširenja na kojima se vozila mimoilaze. Meni – prekrasno. Jeleni – novi razlog za stres svakih nekoliko stotina metara. A onda smo stigle na Stegastein. I tu stvarno staneš. Vidikovac se nalazi oko 650 metara iznad Aurlandsfjorda, a platforma izlazi oko 30 metara iznad padine i završava staklenom ogradom, zbog čega iz nje imaš osjećaj kao da visiš iznad fjorda.

Pogled je… Ma nema ga smisla opisivati.

Fjord duboko ispod nas, zelene padine, sitne kuće uz vodu, planine jedna iza druge i sunce koje probija kroz oblake. Naslikavale smo se, nagledale i onda napravile ono što smo već znale da ćemo napraviti. Nismo se vratile prema tunelu. Nastavile smo preko cijelog Aurlandsfjelleta.

I nije nam bilo žao. Kako se cesta penje, pejzaž se potpuno mijenja. Zelenilo oko fjorda polako ostaje ispod, a gore počinje gotovo goli visokoplaninski krajolik – stijene, nisko raslinje, voda, ponegdje snijeg i ogromni otvoreni prostori.

Upravo je taj kontrast ono zbog čega Norvežani Aurlandsfjellet zovu “snow road between the fjords”: cesta prelazi iz bujnog fjordskog krajolika u gotovo pustu planinu na kojoj se snijeg zadržava velik dio godine. Stajale smo nekoliko puta zbog panorame, ali ne predugo. Dan nam je već bio poprilično sadržajan, a Oslo još jako daleko.

I onda ovce. Ja imam spušten prozor, fotografiram jednu uz cestu i govorim joj: “Di si ti, kralj’ce?”

Ovca pase. Stane. Digne glavu. Pogleda ravno u mene. I: “beeeee!”

Gotove. Umirale smo od smijeha.

Malo kasnije nove ovce. Ovaj put nasred ceste. Ne miču se. Mi nešto vičemo iz auta, pokušavamo pregovarati s njima… Stojimo. Čekamo. Kad ono pred nama ovan skoči na ovcu. Nasred ceste. O mila majko. Ovaj dan je baš bio pun događaja.

Kad smo se konačno spustile sa Snow Roada, bilo je gotovo s razgledavanjem. Sad smo se samo htjele približiti Oslu. A do Osla nikad kraja.

U Norveškoj se ne vozi nešto posebno brzo. Izvan naselja ograničenje je uglavnom 80 km/h ako nije drukčije označeno, a na našem putu bilo je svega – zavoja, naselja, uskih cesta, uspona, spuštanja… I nakon svega što smo taj dan već napravile, kilometri su nam se počeli vući. I onda – šleper.

Ne znam jesmo li mi imale takvu sreću ili norveški šleperi imaju neki svoj pravilnik, ali ovi koje smo susretale vozili su poprilično veselo (čitaj: brže od dozvoljenog). Jelena se približila jednom i zaključila da je najbolje držati se njega. I tako smo se mi lijepo zalijepile za šleper. I stvarno, dobar dio puta išle smo za njim i nekako nam je odmah bilo lakše. Ne moraš više razmišljati gdje usporiti, gdje ubrzati – samo pratiš čovjeka koji očito zna što radi. Sve dok gospodin nije odlučio stati na jednom ugibalištu. I ostavio nas same. Izdajnik. Ostavio nas same usred Norveške nakon što smo mu ukazale toliko povjerenje. :)))

Nastavile smo dalje bez našeg vodiča i negdje pred kraj više stvarno nismo znale ni koliko smo dugo u autu. Tog dana smo već odradile Tvindefossen, Flåm, dva sata broda kroz fjordove, Gudvangen, Vikinge, bacanje sjekira, luk i strijelu, ručak, besplatni parking koji nije trebao biti besplatan, benzinsku postaju, Snow Road, Stegastein, ovce, ovna s vrlo javnim privatnim životom i još nekoliko sati vožnje. U sobu u Oslu stigle smo u 23:58. Doslovno dvije minute prije ponoći.

Dočekali su nas mladi muž i žena. Ona svaki čas treba roditi. A imaju i djeda koji je, kako smo shvatile, svaki čas trebao umrijeti. Šta ti je život… Jedan dolazi, drugi odlazi…

Imale smo iznajmljenu samo sobu za 65€ + dodatnih 15€ za posteljinu, sa zajedničkom kupaonicom. Samo smo se presvukle i srušile u krevet. A krevet premekan. Ne ono ugodno mekan. Nego onaj u koji legneš i prvih pola minute misliš: Ajme, divote. A onda počneš tonuti. I toneš. I kralježnica pomalo javlja da se ovo neće dobro završiti. Do jutra smo udrvenile i Jela i ja.

Srećom, sutradan nije bilo ranog ustajanja ni jurnjave. Imale smo cijeli dan za Oslo, negdje do 18 sati, kad smo planirale krenuti prema aerodromu. A nakon ovog dana… to nam je zvučalo gotovo kao odmor.

3. DAN (OSLO – OSLO TORP)

Nakon jučerašnjeg maratona, jutro je počelo lagano. Probudile smo se oko 8:30, doručkovale, spakirale stvari i sve odnijele u auto. Već je tada bilo nekih 14°C, ali poučene jučerašnjim iskustvom nismo vjerovale Norveškoj ni najmanje. Navukle smo na sebe slojeve robe. Za svaki slučaj. Domaćini su nam dopustili da auto ostavimo parkiran kod njih dok razgledavamo Oslo, što nam je bilo idealno.

Domaćica nam je još rekla da provjerimo taksi jer zna ispasti jeftiniji od javnog prijevoza. Provjerile smo cijenu i stvarno – nekih 15-ak eura (145 NOK) za obje. Nismo imale što puno razmišljati. Naručimo taksi i nakon nekoliko minuta po nas dolazi Tesla. S prozirnim krovom. Ala što smo važne. Jučer ne znamo otvoriti poklopac rezervoara na Toyoti, danas se vozimo Teslom po Oslu. Napredujemo iz dana u dan sve više i više. U svakom pogledu.

P.S. Po Oslu se vozi toliko Teslića da smo vrlo brzo shvatile da uopće nismo posebne. A mi mislile… Kakvo razočaranje.

Smjestile se nas dvije unutra, gledamo kroz taj stakleni krov i vozimo se prema prvoj lokaciji koju sam imala na, već dobro poznatoj, listi točkica.

A vrijeme? Temperatura se tijekom dana popela na nekih 20°C, bilo je sparno, sunce pržilo, a mi obučene kao da samo što nismo ponovno krenule preko Snow Roada. Malo-pomalo počele smo skidati sloj po sloj sa sebe.

Prva postaja u Oslu bio nam je Vigeland Sculpture Park, smješten unutar Frognerparka. Ulaz se ne plaća, park je otvoren cijeli dan, 24/7, a unutra se nalazi više od 200 skulptura norveškog kipara Gustava Vigelanda. I vrlo brzo primijetiš jednu stvar.

Svi su goli.

Djeca, odrasli, starci, muškarci, žene… svi. Jedini odjeveni ljudski lik u cijelom parku je, navodno sasvim prikladno, sam Gustav Vigeland.

Vigeland je ljudske figure namjerno oslobodio odjeće, mode i svega što bi ih smjestilo u određeno vrijeme ili društveni sloj. Nema kraljeva, radnika, bogataša ni siromaha. Ostaju samo ljudi. A upravo je čovjek tema cijelog parka.

Rođenje, djetinjstvo, roditeljstvo, ljubav, odnosi, svađe, bliskost, samoća, starenje i smrt. Što dalje hodaš, sve više shvaćaš da ne gledaš 200 nasumično razbacanih golih ljudi, nego različite faze i odnose jednog ljudskog života.

Kroz park vodi dugačka glavna os i već s ulaza u daljini vidiš Monolit, ali do njega se ne ide ravno. Putem te čeka cijela mala enciklopedija ljudskih odnosa. Prvo dolazimo do Mosta, s obje strane okruženog brončanim skulpturama. I tu počinje ono što će nas pratiti kroz cijeli park – ljudi u svim mogućim izdanjima. Roditelji i djeca, parovi, muškarci, žene, starci, ljudi koji se grle, igraju, svađaju, tješe…

Nakon Mosta dolazimo do Fontane, jednog od najupečatljivijih dijelova parka. Golemu zdjelu drži šest brončanih muškaraca, a oko nje se nalaze skupine ljudi isprepletene s drvećem. Fontana, međutim, nije radila. Baš kad smo stigle do nje, došla je služba za čišćenje sa strojevima i krenula na posao. Svejedno smo je dobro razgledale. Oko bazena se nižu prizori koji prate čovjeka kroz različite faze života – od djetinjstva i mladosti, preko odrasle dobi i obitelji, pa sve do starosti i smrti.

A onda slijedi glavni prizor cijelog parka.

Na najvišoj točki kompleksa stoji Monolit, 17 metara visok stup isklesan iz jednog komada granita koji simbolizira ljudsku borbu, uskrsnuće i čežnju za duhovnim prosvjetljenjem. Kad mu se približiš, tek tada vidiš da stup zapravo čini 121 ljudska figura. Tijela se penju jedno preko drugoga, drže, guraju, nose, zapliću i pokušavaju doći prema vrhu. Četvorica klesara radila su čak 13 godina kako bi Vigelandov model prenijela u granit.

Oko Monolita nalazi se još 36 granitnih figura. Kad ih gledaš jednu za drugom, stvarno izgleda kao da listaš nečiji životni album. Dvoje ljudi sklupčanih jedno uz drugo. Roditelji koji između sebe drže malo dijete. Par koji se ljubi. Netko tko pokušava utješiti drugoga. Dvoje koji sjede zajedno, ali kao da su kilometrima udaljeni. Stariji par koji se još uvijek drži jedno uz drugo. Djed okružen djecom. Igra žene i djece.

Nema kraljeva. Nema heroja. Nema povijesnih ličnosti. Samo obični ljudi i sve ono što jedni drugima radimo tijekom života – volimo se, grlimo, živciramo, tješimo, vučemo, guramo, nosimo i na kraju ostarimo zajedno.

Mislim da upravo zbog toga Vigelandov park funkcionira čak i ako inače niste neki veliki ljubitelji skulpture. Ne moraš znati ništa o umjetnosti da bi razumio čovjeka koji tješi partnericu, roditelja zatrpanog djecom ili dijete usred tantruma.

Kad smo već sve obišle i krenule natrag prema izlazu, naletjele smo i na možda najpoznatijeg stanovnika cijelog parka – Sinnataggena, odnosno Ljutitog dječaka.

Stoji na jednoj nozi, stišće šake, mršti se i izgleda kao dijete kojemu je upravo netko rekao da nema još jednog sladoleda. Predstavlja bezvremenski prikaz dječjeg prkosa i iskazivanja osjećaja. Toliko je popularan da su mu šake potpuno sjajne od posjetitelja koji ih godinama dodiruju.

Kad smo izašle iz parka, ugledale smo nekoliko ljudi s kartama Hop on Hop off busa u rukama. Predložila sam da i mi uzmemo kartu jer ćemo inače previše vremena potrošiti hodajući od točke A do točke B. Ionako smo taj dan imale još poprilično Osla za obići, a ovako ćemo se jednostavno voziti po gradu i iskakati tamo gdje nam odgovara.

Ubrzo je naišao i bus pa je Jelena ušla pitati koliko košta karta, dok sam ja ostala čekati vani. Vozač joj je rekao 1000 NOK (oko 95 €) za nas dvije. Čim me pogledala kroz vrata, bilo mi je jasno što pita i samo sam odmahnula glavom. Nema šanse da ćemo toliko dati.

I onda, bez ikakvog našeg cjenkanja, nagovaranja i pregovaranja, čovjek spusti cijenu na 700 NOK (oko 65 €). E, to već može.

Ne znam ni danas je li to bila neka njegova posebna ponuda, trenutak slabosti ili smo jednostavno izgledale kao dvije žene koje će se okrenuti i otići, ali 300 kruna nestalo je iz cijene u nekoliko sekundi. Prodano. ✅

Usput, mali savjet ako se ikad odlučite za Hop on Hop off: ako kupujete kartu za više osoba, tražite da svatko dobije svoju ili jednostavno, platite svatko svoju. Mi smo za nas dvije dobile jednu zajedničku kartu. Dok ste cijelo vrijeme zajedno, nikakav problem. Ali ako se razdvojite, kao što smo se nas dvije razdvojile tog jutra, karta fizički može ostati samo kod jedne osobe. Kod nas je ostala kod mene jer je Jelena prva izašla, a ja nastavila vožnju. Ako se kasnije želite ukrcavati svaka za sebe, zajednička karta baš i nije najsretnije rješenje. Zato – jedna osoba, jedna karta. Puno jednostavnije.

I tako je naša vožnja po Oslu krenula.

Ruta je imala 12 stanica i radila je krug kroz grad, a cijeli obilazak bez izlaženja trajao je otprilike 75 minuta. Na karti je sve izgledalo vrlo jednostavno: izađeš gdje želiš, razgledaš, pričekaš sljedeći bus i nastaviš dalje.

Jelena je imala svoj plan. Čim smo došle do stanice broj 12 kod Opere, ona je izašla. Na toj su stanici, osim Opere, bili Munchov muzej, knjižnica Deichman, Barcode i još nekoliko mjesta koja smo ionako planirale obići.

Ja nisam. Meni je već bilo vruće, slojevi robe koje sam ujutro navukla poučena jučerašnjim smrzavanjem polako su išli na živce, a nekako mi je bilo draže prvo otići gore prema Kraljevskoj palači pa se poslije lagano spuštati prema centru.

I tako smo se, nakon svih onih zajedničkih kilometara prethodnih dana, tog jutra nakratko razišle. Jelena prema Operi, ja prema Kraljevskoj palači. Vidimo se negdje usput. 😁

Izasla sam nedaleko od Kraljevske palače i krenula prema njoj pješice. Nisam daleko stigla kad mi je pažnju privukao dugačak niz bijelih zgrada s visokim mansardnim krovovima – Victoria Terrasse. Nekad luksuzni stambeni kompleks, građen između 1884. i 1890. godine, danas je dio puno ozbiljnije priče Osla. U njemu je više od stoljeća smješteno norveško Ministarstvo vanjskih poslova, a kroz njegovu su povijest prošli i Henrik Ibsen, koji je ovdje živio nekoliko godina, te mnogo mračnije razdoblje Drugog svjetskog rata, kada je kompleks služio kao sjedište Gestapoa.

Nisam se tu dugo zadržavala. Nastavila sam prema parku i polako se počela penjati prema palači. Kako sam se približavala Slottsplassenu, prvo sam primijetila ljude. Puno ljudi. Pred palačom se protezao ogroman red, gotovo cijelom njezinom dužinom.

Kraljevska palača dovršena je 1849. godine i još uvijek je jedna od najvažnijih kraljevskih rezidencija u Norveškoj. U njoj žive kralj i kraljica, ondje se nalaze uredi članova kraljevske obitelji i održava velik dio službenih događanja.

Palaču je moguće razgledati i iznutra, ali samo tijekom ljetne sezone i u sklopu vođenih tura. Sezona traje od kraja lipnja do sredine kolovoza, a ulaznice je preporučljivo kupiti unaprijed jer se brzo rasprodaju. Tek manji broj ostavlja se za prodaju na ulazu istoga dana. Malo sam prošetala trgom, pogledala palaču izvana, napravila nekoliko fotografija i krenula dalje.

Nastavila sam dalje prema centru i ubrzo se našla na Universitetsplassenu, ispred zgrade Domus Media, jedne od triju monumentalnih zgrada starog kompleksa Sveučilišta u Oslu uz Karl Johans gate. Teško ju je zapravo samo proći i ne pogledati. Simetrična fasada, visoki stupovi i široko stepenište daju joj onaj ozbiljni, gotovo svečani izgled kakav se od sveučilišne zgrade iz 19. stoljeća nekako i očekuje. Cijeli kompleks nastajao je sredinom 19. stoljeća u neoklasicističkom stilu, u vrijeme kada se ovaj dio Osla počeo oblikovati u reprezentativno središte grada.

No ono najzanimljivije kod Domus Medije zapravo se krije iza njezine fasade. U sklopu zgrade nalazi se Sveučilišna aula – Universitetets aula, sagrađena 1911. povodom stote obljetnice Sveučilišta. Njezinu unutrašnjost krasi jedanaest monumentalnih slika Edvarda Muncha, nastalih između 1909. i 1916. godine. Sveučilište ih opisuje kao jedina Munchova djela koja su i danas sačuvana u prostoru za koji su izvorno napravljena.

Da sam tada znala što se nalazi unutra, možda bih barem pokušala provjeriti može li se ući. Ali nisam. Za mene je u tom trenutku to bila još jedna lijepa zgrada na putu prema sljedećoj točkici. Fotografija, kratko razgledavanje izvana i – dalje. Tek kasnije, dok sam slagala ovaj putopis, otkrila sam da sam praktički stajala pred prostorijom s jedanaest monumentalnih Muncha.

Eto zašto pišem putopise. Da naknadno saznam što sam sve propustila. Mislim, ovaj, da imam razlog da se vratim natrag. 😁

Ako planirate u Oslu obilaziti više muzeja i znamenitosti, prije kupovanja pojedinačnih ulaznica svakako bacite pogled na Oslo Pass. Kartica uključuje besplatan ulaz u više od 30 muzeja i atrakcija, ali i neograničen javni prijevoz Ruterom u zonama 1, 2, 3, 4V i 4N. Uključena je čak i vožnja lokalnim Vy vlakovima između Osla i aerodroma Gardermoen, a za neke ture, aktivnosti i druge sadržaje dobivaju se popusti.

Postoje varijante za 24, 48 i 72 sata, pa prije kupnje napravite malu računicu prema onome što stvarno namjeravate posjetiti. Ako ćete uglavnom šetati gradom i znamenitosti gledati izvana, vjerojatno vam neće trebati. Ali ako u planu imate nekoliko muzeja, javni prijevoz i primjerice odlazak na Bygdøy ili Holmenkollen, računica već može izgledati sasvim drugačije. Mi ga nismo imale, ali da smo u Oslu ostajale dulje i planirale više muzeja, definitivno bih prvo provjerila ovu opciju.

Nastavila sam dalje Karl Johans gateom i ubrzo naišla na Nacionalno kazalište – Nationaltheatret. Smješteno je gotovo na pola puta između Kraljevske palače i samog središta grada, pa ga je teško promašiti dok se spuštate ovom glavnom oslovskom ulicom.

Kazalište je otvoreno 1899. godine, a projektirao ga je norveški arhitekt Henrik Bull. Od samog početka zamišljeno je kao jedna od najvažnijih pozornica norveške dramske umjetnosti, a tu ulogu zadržalo je sve do danas.

Posebno mjesto u njegovoj povijesti imaju tri velika imena norveške književnosti – Henrik Ibsen, Bjørnstjerne Bjørnson i Ludvig Holberg. Ibsenovo i Bjørnsonovo ime nalaze se na pročelju, dok je Holbergovo istaknuto na bočnoj strani zgrade. Ispred kazališta stoje i kipovi Ibsena i Bjørnsona, pa cijeli prostor djeluje pomalo kao mali podsjetnik koliko su književnost i kazalište važan dio norveškog kulturnog identiteta.

Ja sam, naravno, nastavila u svom dotadašnjem ritmu – malo pogledala, fotografirala i krenula dalje. Za kazališnu predstavu tog dana definitivno nije bilo mjesta u rasporedu. Moje točkice na karti već su sasvim dovoljno dobro režirale ostatak dana.

Nastavila sam dalje pješice, bez nekog posebnog plana osim pratiti točkice i usput gledati što mi se nađe na putu. Tako sam, gotovo slučajno, završila u Spikersuppi, zelenom prostoru usred samog centra Osla, između Nationaltheatreta i Stortinga. U sredini parka nalazi se veliki bazen s fontanama, okružen drvećem i klupama, pa sam malo usporila i prošetala uz vodu. Nakon cijelog jutra po užarenom gradu, zelenilo i hlad ovdje su baš dobro došli. A onda sam među drvećem, na malom otočiću usred bazena, ugledala jelene.

Tek kasnije sam saznala da nisu tamo samo kao simpatičan ukras. Skulptura se zove Hjortegruppe – Grupa jelena – djelo je norveškog kipara Arnea Vigelanda, a na otočić je postavljena 1958. godine. Upravo po toj skulpturi bazen se zapravo zove Hjortedammen, odnosno “Jelenje jezerce”.

Zanimljiva je i priča iza neobičnog naziva Spikersuppa. Bazen je uređen 1956. prema planu arhitekta Arnsteina Arneberga, a njegovo je uređenje financirala tvornica Christiania Spigerverk. Kako spiker na norveškom znači čavao, stanovnici Osla vrlo su brzo bazenu nadjenuli nadimak Spikersuppa – otprilike “juha od čavala”. I ime je ostalo.

Ljeti je ovo, kao što sam ga ja zatekla, bazen s fontanama. Zimi se ista vodena površina pretvara u besplatno gradsko klizalište, pa Spikersuppa tada izgleda potpuno drugačije.

Nastavila sam dalje kroz centar i ubrzo se ispred mene pojavila još jedna građevina koju je teško samo zaobići – Stortingsbygningen, sjedište norveškog parlamenta, odnosno Stortinga.

Zgrada se nalazi na Karl Johans gate, praktički na istoj osi s Kraljevskom palačom koju sam malo prije ostavila iza sebe. Izgrađena je prema projektu švedskog arhitekta Emila Victora Langleta, a Storting se u svoj novi dom uselio 5. ožujka 1866. godine. Do tada norveški parlament više od pedeset godina uopće nije imao vlastitu zgradu, nego je zasjedao u posuđenim prostorima.

Na prvi pogled najviše upada u oči žuta cigla i neobičan zaobljeni središnji dio zgrade. Stil je zapravo mješavina različitih povijesnih stilova, s utjecajima koje je Langlet pokupio tijekom boravaka u Francuskoj i Italiji. Upravo se u toj središnjoj rotundi nalazi glavna parlamentarna dvorana. Za razliku od mnogih drugih parlamenata, gdje je glavna dvorana skrivena duboko u unutrašnjosti zgrade, ovdje je namjerno okrenuta prema gradu i ljudima. I to nije bilo slučajno. Langlet je zgradu zamislio kao simbol otvorenosti i demokracije – s devet lučnih ulaza koji su trebali djelovati kao poziv ljudima da uđu, dok su dva bočna krila zamišljena poput ruku pruženih prema građanima.

Malo sam zastala ispred, pogledala zgradu, napravila nekoliko fotografija i nastavila dalje.

Kako je već postalo prilično vruće, putem sam svratila u H&M i kupila šiltericu jer mi je sunce već ozbiljno pogoršavalo alergiju na licu. A kad sam već bila u centru, trebalo je riješiti još jednu vrlo važnu stvar – još uvijek nisam imala magnet iz Osla. To se, naravno, nije moglo tako ostaviti.

Nastavila sam dalje Karl Johans gateom i ubrzo stigla do Katedrale u Oslu – Oslo domkirke. Ovaj put nisam ostala samo na fotografiranju izvana. Vrata su bila otvorena pa sam ušla.

Današnja katedrala dovršena je i posvećena 1697. godine, tada pod imenom Vår Frelsers kirke – Crkva našeg Spasitelja. To je treća katedrala koju je Oslo imao kroz svoju povijest, a danas je glavna crkva biskupije Oslo. Ima i važnu državnu ulogu jer se koristi prilikom službenih događanja norveške kraljevske obitelji i države.

Izvana je djelovala prilično jednostavno, pogotovo nakon svega što sam tog jutra već prošla po centru. Ali unutrašnjost je sasvim druga priča.

Najprije mi je pogled otišao prema stropu. I nije ni čudo – oslikan je praktički cijeli. Monumentalne stropne slike djelo su norveškog umjetnika Huga Lousa Mohra, nastajale su od kraja 1930-ih do 1950. godine i prekrivaju oko 1.500 četvornih metara. U središtu se nalazi veliko sunce s natpisom Gloria in excelsis Deo, a prizori koji se šire svodovima prikazuju motive iz Starog i Novog zavjeta te kršćanskog Vjerovanja.

A onda oltar. Barokna oltarna pala potječe iz 1699. godine i podijeljena je u tri razine: na donjoj je Posljednja večera, iznad nje raspeće Krista s Marijom i Ivanom, a na vrhu uskrsli Krist okružen anđelima. Oltarna pala, propovjedaonica i pročelje orgulja pripadaju izvornom baroknom interijeru crkve.

Zanimljivo je da unutrašnjost nije cijelo vrijeme izgledala ovako. Sredinom 19. stoljeća barokni je interijer zamijenjen neogotičkim, da bi tijekom velike obnove u 20. stoljeću velik dio baroknog izgleda bio vraćen. Katedrala je ponovno otvorena 1950. godine, otprilike u obliku u kojem je vidimo danas.

Kako mi je baterija na mobitelu bila malo više od polovice ispražnjena, pronašla sam jednu slobodnu utičnicu pa sjela na nekoliko minuta i usput ga malo napunila. Dok sam tako sjedila, odmarala i promatrala unutrašnjost katedrale, misli su mi malo odlutale prema vjeri, duhovnosti i razlikama među kršćanskim tradicijama. I taman dok sam tako bila u svojim mislima, kroz vrata je ušla Jelena. Eto, opet smo se našle. Oslo ipak nije toliko velik.

Nakon katedrale nastavile smo zajedno prema Operi. Putem smo, naravno, morale jedna drugoj prepričati što smo radile otkad smo se razdvojile. I tako smo, pričajući što je koja vidjela i gdje je sve bila, stigle do obale i Opere.

Već izdaleka je jasno zašto je upravo ova zgrada postala jedan od simbola grada. Otvorena je 2008. godine, projektirao ju je norveški arhitektonski studio Snøhetta, a zamišljena je tako da izgleda kao da se iz Oslofjorda izdiže golema bijela ploha. Kosi dijelovi obloženi su bijelim talijanskim mramorom i granitom i zapravo čine krov po kojem se može sasvim normalno hodati. Nema ograde koja te odvaja od zgrade niti krova koji samo gledaš odozdo. Ovdje se jednostavno popneš na Operu.

I ljudi su bili posvuda. Po krovu, uz vodu, na stepenicama… Netko se penje, netko sjedi na mramoru, netko fotografira fjord. Mi smo se ovaj put zadržale dolje uz obalu i malo prošetale oko nje. Nakon cijelog dana hodanja po gradu nisam baš osjećala potrebu dodavati još jednu uzbrdicu na svoj program, makar bila napravljena od mramora.

S druge strane ulice nalazi se i Deichman Bjørvika, glavna gradska knjižnica, otvorena 2020. godine. Cijeli taj dio Bjørvike djeluje potpuno drugačije od onog Osla kojim sam nekoliko sati ranije prolazila oko palače, parlamenta i katedrale – puno stakla, bijelih površina, vode i moderne arhitekture. Opera i knjižnica gotovo stoje jedna nasuprot drugoj, pa ih je teško ne primijetiti obje.

A u vodi ispred Opere nalazi se još nešto što na prvi pogled izgleda kao komad leda ili stakla koji je nekako završio usred fjorda. Skulptura se zove She Lies, djelo talijanske umjetnice Monice Bonvicini. Visoka je oko 12 metara, napravljena od čelika i staklenih ploča i postavljena na plutajuću betonsku platformu. Najzanimljivije je što nije nepomična. Okreće se oko svoje osi pod utjecajem vjetra i plime, pa ovisno o tome kada je gledaš mijenja položaj, a s njime i odsjaje neba i vode. Zamišljena je kao interpretacija ledenjaka, a uz onu bijelu Operu koja se spušta ravno u fjord, zapravo se savršeno uklapa u cijelu priču.

A nama je tog trenutka, usred svega tog “leda”, bilo sve samo ne hladno. U nekom momentu smo se sjetile još jedne točkice koju smo imale na popisu. Naše rimokatoličke katedrale u Oslu. Našle smo je još ranije na karti, ali do nje nikako nismo stigle. Pogledamo gdje je. Nedaleko od Kraljevske palače. O neee.

Upravo smo se spustile skroz dolje do Opere, a sad se trebamo vraćati gotovo tamo odakle sam ja krenula prije nekoliko sati. Srećom, imale smo našu cjenkanjem stečenu Hop on Hop off kartu.

Ništa. Pričekale smo bus, ukrcale se i krenule ponovno prema dijelu grada oko Kraljevske palače. Eto nas opet gore. Oslo smo taj dan očito odlučile obići ne samo uzduž i poprijeko nego, za svaki slučaj, neke dijelove i dvaput.

Iskrcale smo se na točki 1 i odatle prošetale do katedrale sv. Olava (St. Olav domkirke). Izgrađena je između 1852. i 1856. godine prema nacrtima Heinricha Ernsta Schirmera i Wilhelma von Hanna. Građena je u neogotičkom stilu, od crvene opeke, a danas je katedralna crkva Rimokatoličke biskupije Oslo.

Njezina je priča zapravo poprilično važna za povijest katoličanstva u Norveškoj. Katolička zajednica u Oslu ponovno je osnovana 1843. godine, u vrijeme kada je broj katolika u gradu bio vrlo malen. U početku nisu imali vlastitu crkvu, nego su se mise održavale u uređenom prostoru u jednoj gradskoj kući. Nekoliko godina kasnije kupljeno je zemljište u Akersveienu, a 1852. počela je gradnja nove crkve.

Danas je glavna crkva Rimokatoličke biskupije Oslo i posvećena je sv. Olavu, norveškom kralju Olafu II. Haraldssonu, koji je nakon smrti 1030. postao svetac i jedna od najvažnijih osoba norveške kršćanske povijesti.

U njoj se čuva i relikvija sv. Olava, dio kosti za koji se vjeruje da pripada norveškom kralju-svecu. Crkva je tijekom 19. stoljeća bila povezana i s kraljicom Josephine, suprugom Oscara I., koja je bila katolkinja i pomagala je tada maloj katoličkoj zajednici u Norveškoj.

A onda smo ispred crkve ugledale raspored misa. Norveški, poljski, engleski, talijanski, francuski, španjolski, mađarski, tagalog, vijetnamski… i među svim tim jezicima hrvatska zastava. Misa na hrvatskom, svake nedjelje u 11 sati. Doduše, ne upravo u ovoj katedrali nego u obližnjoj crkvi sv. Josipa (St. Joseph kirke), koja pripada istoj župi. Ali bilo je baš simpatično naići na hrvatski jezik tako daleko od kuće.

Ušle smo, naravno. Nakon one luteranske Oslo domkirke u kojoj smo bile nešto ranije, sada smo završile i u katoličkoj katedrali sv. Olava. Dvije katedrale istoga grada, dvije različite kršćanske tradicije i sasvim različiti interijeri.

Nakon onog našeg povratka gotovo do Kraljevske palače bilo bi stvarno šteta da smo je ostavile neprekriženu na listi točkica.

Tim posjetom smo zapravo završile sve što smo za taj dan planirale u Oslu. Bližilo se 17:30 i bilo je vrijeme da lagano krenemo prema autu, a onda dalje prema aerodromu Oslo Torp. Povrat rent-a-cara imale smo dogovoren do 21 sat, a za posljednju noć u Norveškoj rezervirale smo hotel Torp u blizini aerodroma.

Dok smo izašle iz crkve, nebo se već poprilično naoblačilo. Počela je i ona sitna kišica koja ti vrlo jasno daje do znanja da će uskoro postati nešto ozbiljnija, pa smo ubrzale prema stanici našeg hop-on hop-off autobusa. Stigle smo taman, kad nam vozač mrtav-hladan kaže da je za danas – gotovo. Više ne vozi. Ah.

Ništa. Trebalo je smisliti plan B. Otvorim Bolt, računajući da ćemo uzeti taksi do auta. Imala sam čak nekakav popust od 40 %, pa koliko strašno može biti? 800 NOK (oko 75 €). Molim?!

Ujutro smo vožnju do grada platile nekih 15 eura, a sada nam je za praktički istu priču aplikacija nudila cijenu od gotovo 80 eura. Nismo baš bile raspoložene dati toliko za taksi pa smo se neko vrijeme motale uokolo i pokušavale smisliti što ćemo. Onda sam primijetila da se cijena u aplikaciji stalno mijenja. Dobro. Onda ćemo malo čekati.

Kad već čekamo, otišle smo do obližnje pekare. Uzele smo onaj njihov točeni, vijugavi sladoled, a ja sam još uzela i hot dog. Kod njihovih hot dogova mi je bilo zanimljivo što dobiješ praktički samo kobasicu u pecivu, dok su umaci postavljeni sa strane pa onda sam biraš što želiš i koliko želiš staviti. Meni super sistem. I hot dog je bio sasvim fin.

Za to vrijeme kiša je postajala sve jača. Jelena je imala kišobran. Ja? Naravno da sam i ja imala kišobran. U autu. U torbi. Tamo gdje mi je u tom trenutku bio izuzetno koristan.

Nastavila sam povremeno provjeravati Bolt i u jednom trenutku cijena je pala na 479 NOK (oko 45 €). To je već bilo dovoljno da prestanemo filozofirati. Naručile smo ga.

Bližilo se već 18:15, a pred nama je još bila vožnja do Torpa, trebalo je natočiti gorivo prije povrata auta i stvarno nije imalo smisla riskirati kašnjenje. Radije ćemo doći ranije i mirno sve obaviti.

Taksi smo čekale desetak minuta, a onda – opet Tesla s prozirnim krovom. Izgleda da nam je to postao standardni osloški taksi. Vozač nas je dovezao do našeg auta, prebacile smo stvari u rent-a-car i konačno krenule prema Oslo Torpu. I tu se već osjećao kraj dana. Nakon cjelodnevnog hodanja po Oslu, penjanja, spuštanja, razgledavanja, vraćanja po katedralu i cijele avanture s prijevozom, obje smo bile poprilično umorne. Zapravo već pomalo na izmaku snaga.

Ali barem nam je završnica dana odlučila malo olakšati život. Odmah kraj hotela bila je benzinska postaja. Doslovno na rotoru kojim se prolazi prema aerodromu. Divota. Napunile smo spremnik do vrha, otišle do hotela, ostavile stvari i usput na recepciji pitale kako ćemo se vratiti nakon što predamo auto. Recepcionerka nam je objasnila da nema potrebe uzimati taksi. S aerodroma vozi lokalni autobus broj 4 do stanice Fokserød i praktički staje ispred hotela. Vožnja traje svega 8-9 minuta. To nam je savršeno odgovaralo: odvezemo auto na aerodrom, predamo ga, sjednemo na autobus i za desetak minuta smo ponovno kod hotela.

Ako nekome autobus ne odgovara, Torp Hotel je od aerodroma udaljen tek nekoliko kilometara, pa je i taksi kratka opcija (150-180 NOK, oko 14-17€). Pješice baš i ne bih – četrdesetak minuta uz torbe ili kofere nije način na koji bih poželjela završiti ovakav dan.

Hotel smo platile 130 eura za noć za nas dvije, s uključenim doručkom. S obzirom na to da smo ujutro imale rani let, lokacija blizu aerodroma bila nam je puno važnija od bilo kakvog luksuza.

Oko 20:15 stigle smo vratiti auto, dakle s dovoljno vremena do dogovorenih 21 sat. Kao i pri preuzimanju, za svaki slučaj smo ga još jednom detaljno fotografirale i snimile. Ključ smo ubacile u predviđeni sandučić i time je završila i naša norveška rent-a-car avantura. Bez komplikacija. Bez dodatnih iznenađenja. S minusom od 447,84€ ukupno za auto (331,58€), gorivo (80,07€) i naplaćene cestarine (36,19€). Parking u Flåmu, kao što već znate, u ovu računicu nije ušao. 🫣

Auto vraćen. Ključ predan. Gotovo. Pričekale smo shuttle bus, vratile se do hotela, spremile stvari za jutro i srušile se u krevet. Sutradan smo na aerodromu trebale biti već oko 6:55, jer nam je avion polijetao u 8:55. Prije toga nas je čekao još i plaćeni doručak. I to je bilo to.

Posljednja večer u Norveškoj nije završila nekim spektakularnim pogledom na fjord, ponoćnim suncem ili još jednom znamenitošću. Završila je puno realnije – umorne, s vraćenim autom, spakiranim torbama i alarmom namještenim prerano. Ali nakon svega što smo toga dana prošle po Oslu, krevet je bio sasvim dovoljno spektakularan završetak.

4. DAN (OSLO TORP – ZAGREB – ŠIBENIK)

21. kolovoza, 6:10. Zvoni alarm. Ustajanje, spremanje, doručak i pravac autobusna stanica. Busom do aerodroma i ovaj put sve bez ikakvih zapleta. Stigle smo na vrijeme, prošle što smo trebale i čekale ukrcaj.

Ni avion nije kasnio. Poletjeli smo prema rasporedu, a onda je pilot očito odlučio malo dodati gasa. Planirano slijetanje u Zagreb bilo je u 11:30. Sletjele smo u 11:02.

A tih 28 minuta odjednom nam je otvorilo sasvim novu mogućnost.

Za povratak kući već smo imale kupljene karte za FlixBus u 16:00, s planiranim dolaskom u Šibenik u 20:25. Karte za nas dvije platile smo 43,75 eura. Ali kad smo vidjele koliko smo rano sletjele, shvatile smo da postoji šansa da uhvatimo bus već u 12:30. Nismo bile sigurne hoćemo li stići, ali stigle smo.

Promijenile smo vrijeme na rezervaciji, nadoplatile još 41,38 eura i sjele u raniji bus. Je li nas tih nekoliko sati ranijeg dolaska kući na kraju koštalo gotovo koliko i prve dvije autobusne karte? Je. Je li nam bilo žao? Ni sekunde.

Umjesto u 20:25, u Šibenik smo stigle oko 17 sati. Nakon tri dana Norveške, stotina kilometara autom, fjordova, vikinškog sela, Snow Roada, Osla, bezbroj točkica i poprilične količine smijanja – ta tri sata bila su vrijedna svakog centa. I tu je stvarno bio kraj.

Norveška – odrađena. Auto vraćen. Mi vraćene. Magneti kupljeni. 😁

A 128 točkica? E, to još moram prebrojati. :))

I za kraj… što je Norveška rekla o nama? A tko smo mi da se s Norvežanima raspravljamo. :)))

Vraćamo se sigurno. Pa-pa, Norveška! 🇳🇴❤️

NORVEŠKA U BROJKAMA 🇳🇴

Trošak je izračunat za dvije osobe. S tri ili četiri osobe cijena po osobi bila bi niža jer se troškovi poput rent-a-cara, goriva, cestarina, smještaja i taksija dijele na više osoba. U iznos nisu uključeni izvanredni troškovi, hrana iz trgovina, kave, suveniri i ostale sitnice, nego samo veće i korisnije troškove koji nekome mogu pomoći pri planiranju sličnog putovanja.

✈️ Avionske karte: 251,96 € za dvije osobe
🔄 Promjena imena na jednoj karti: 115 € (izvanredni trošak)
🛡️ Putno osiguranje: 15,30 € za dvije osobe
🚌 FlixBus Šibenik-Zagreb: 41,75 € za dvije osobe
🚕 Taxi do aerodroma: 20 €
⛪ Heddal Stave Church: 10 € po osobi
🚗 Rent-a-car: 331,58 €
⛽ Gorivo: 80,07 €
🛣️ Cestarine: 36,19 €
🏠 Smještaj Voss: 55 € za dvije osobe
🏠 Smještaj Oslo: 65 € + 15 € posteljina za dvije osobe
🏨 Hotel kod Torpa: 130 € s doručkom za dvije osobe
⛴️ Krstarenje Flåm–Gudvangen: 124 € za dvije osobe
⚔️ Viking Valley: 25 € po osobi
🍽️ Ručak u restoranu: 46 € po osobi
🚌 Hop on Hop off Oslo: 65 € za dvije osobe
🚕 Taxi iz Osla do smještaja: 45 €
🚌 Shuttle bus iz hotela do aerodroma: 10,50 € po osobi
🚌 FlixBus Zagreb-Šibenik: 43,75 € + 41,38 € za promjenu polaska (izvanredni trošak)

🚗 Ukupno prijeđenih kilometara: oko 1000 km autom
💰 Ukupan trošak putovanja: oko 1500 € / odnosno oko 750 € po osobi