POLJSKA 2024
KRAKÓW, WIELICZKA, WADOWICE, AUSCHWITZ, CZĘSTOCHOWA
3 DANA, 3 NOĆI
…pronašle smo povratne karte do Krakowa na Ryanairu za 80-ak eura.
Idemo u Poljsku!
Bliži se kraj nastavne godine. Umor na vrhuncu. Tri učiteljice zaključuju da im je potrebna hitna duhovna i mentalna rehabilitacija po završetku nastavne godine. Gdje otići na dan-dva-tri?
Gledamo jeftinije letove na Ryanairu. Rim je jedan od prijedloga. Bile smo tamo sve tri. Idemo negdje gdje nismo. Nastavljamo istraživati.
Ali!
U Poljskoj sam bila već i na mene je 2014. godine ostavila snažan dojam. Volim se vraćati. Ona je izvanredno odredište za duhovni odmor. Svojim brojnim povijesnim crkvama i mjestima poput Jasne Gore u Czestochowi ili svetišta Ivana Pavla II. i svetišta Božjeg milosrđa u Krakowu, pruža mirno utočište za meditaciju i refleksiju. Predlažem Poljsku. Prihvaćeno!
Pregledavamo datume i sve nam odgovara. Imamo puna tri dana. Avion polijeće iz Zadra 22.6.2024. u 22:55, a vraćamo se iz Krakowa 25.6.2024. u 20:35. Fino, taman. Vadimo kartice iz novčanika, kupujemo povratne avionske karte (81,08€ po osobi) i putno osiguranje (10,20€ za nas sve tri). Odmah radimo check-in online. Rezerviramo i kupujemo karte za Rudnik soli u Wieliczkoj (32,57€), Muzej Ivana Pavla II. u Wadowicama (7,29€) i Memorijalni muzej – koncentracijski logor Auschwitz (26,74€). Sve je stiglo na e-mail. Možemo dalje.
Početna euforija! Što sad?! Podijelimo zadatke!
Okej, ja mogu složiti plan puta – već imam nacrt od prošlih putovanja. Treba ga samo pregledati i uskladiti. Jelena će se pobrinuti za prijevoz, pregledati linije i posložiti ih tako da imamo dovoljno vremena da stignemo od točke A do točke B u dogovorene termine (rudnik soli, muzeji…). Milena će se pobrinuti za duhovni dio puta. Brzo smo se dogovorile.
Kad kasno dolaziš u Krakow, možda ostaneš spavati na aerodromu! Plan nam je bio smjestiti se u blizini svetišta Božjeg milosrđa u Łagiewniki (Krakow), ali to nam nije pošlo za rukom. Srećom, ne zatvaraju svi smještaji rano (oko 21-22 sata), ali smo se dobro potrudile pronaći nekoga tko će nas primiti iza ponoći. Trebao nam je samo krov nad glavom jer ionako cijeli dan nećemo biti u hotelu. Rezervirale smo hotel Felix ** u blizini aerodroma. Jedna soba, dva noćenja – 107,18€ za nas sve tri.
Sljedećih dana Jelena istražuje prijevoz u Poljskoj i pokušava posložiti linije (kojih je minimalno) tako da nam odgovaraju. Malo je reći “ajme”. Na kraju smo se dogovorile da ćemo prvi dan koristiti Uber za Rudnik soli i po Krakowu, a kada budemo trebale dalje, uzet ćemo rent-a-car.
Sve logističke pripreme su završene. Trebamo još rasporediti stvari po torbi i možemo krenuti na put.
Dolazimo na aerodrom. Nakon 10 minuta pogledamo na ekran… let kasni. Očekuje se polijetanje u 23:55. Krasno. Stići ćemo u Krakow oko 2 sata ujutro. Jesmo li ono rezervaciju za Rudnik soli napravili za 9:30 sati?! Odlično! Baš ćemo se naspavati.
Nema veze, nismo došle spavati u Poljsku. Naš adrenalin je i dalje na vrhuncu! Ništa nas neće omesti.
Nakon čekanja, avion je ovaj put stigao prema najavljenom. Krenule smo prema izlazu i sjele u avion. Let je bio ugodan, bez turbulencija, iako se čini da je pilot, po stilu vožnje, bio malo napet.
Slijećemo u Krakow i zaustavljamo prvi taksi kojeg ugledamo. Vozaču dajemo adresu hotela. Udaljenost od aerodroma do hotela je 21 km, a vožnja nas je koštala 30€. Prijavljujemo se na recepciji i napokon idemo spavati u 2:30 sati. Smještaj je uredan i prilično komforan, s renoviranom i svježom kupaonicom. Wifi je dostupan, a doručak je moguće naknadno nadoplatiti. Ukupno gledajući, odličan smještaj za kratki boravak. Jedini nedostatak su utičnice koje su bile iščupane iz zida, što nije bilo ugodno za rukovanje prilikom uključivanja ili isključivanja punjača.
DAN 1. – RUDNIK SOLI WIELICZKA
Rano buđenje i odlazak na doručak. Kako nismo odmah uključile doručak u rezervaciju, naknadno smo ga dodale (7€ po osobi). U Poljskoj vikendom većina dućana ne radi pa nismo htjele razmišljati gdje ćemo i što jesti. Doručak je bio izuzetan, bilo je svega. Stol je bio prepun raznovrsnih peciva i kruha, s više vrsta salama i sireva (tvrdih i mekanih), jaja pripremljenih na sto načina, desetak vrsta salata, pahuljicama, mlijekom, jogurtima, kavom, sokovima, voćem i raznim namazima (maslac, marmelada, nutella, sirevi). Bilo je zaista svašta, a svatko je mogao uzeti što želi i koliko može pojesti.
Nakon doručka uzimamo mobitele i novčanike, naručujemo Uber i krećemo u Rudnik soli. Dolazimo tamo i stajemo u red. Raspoređuju nas po grupama, ovisno o vodiču i jeziku kojeg odaberete na rezervaciji. Obilazak rudnika je moguć isključivo uz pratnju vodiča. Cijela procedura protekla je ugodno i bez većih čekanja.
Naša vodičica bila je žena mlađe do srednje dobi koja je govorila izrazito jasno. Savršenstvo. Čak i ako nešto nismo čuli, zahvaljujući njenoj savršenoj artikulaciji, mogli smo sve razumjeti. Svaka čast.
Kažu: “Do rudnika se može doći i mikrobusima s glavnog kolodvora, koji voze nekoliko minuta, kao i gradskim autobusima linije br. 304 (ulica Kurniki) do rudnika. Postoji i željeznička veza od glavnog kolodvora u Krakovu do Wieliczke. Vlakovi prometuju devet puta dnevno. Također postoje gradski autobusi linije br. 204 i 244, koji povezuju tramvajsku stanicu u četvrti Borek Fałęcki s Wieliczką.” Ne znam, nismo provjerile.
Rudnik soli u Wieliczki spada među najzanimljivije i najpoznatije turističke objekte u Poljskoj i zanimljivo je doživjeti učinke gotovo 900 godina starog, podzemnog rudnika soli.
Rudnik soli Wieliczka je neprocjenjiv spomenik materijalne kulture, čija je svjetska važnost potvrđena 1978. godine uvrštenjem na UNESCO-ov Popis svjetske baštine. Dvije godine prije toga, 1976. godine, uvršten je u registar spomenika Poljske, a 1994. godine predsjednik Republike Poljske, Lech Wałęsa, proglasio ga je povijesnim spomenikom.
Rudnik se sastoji od kompleksa podzemnih komora koje se protežu od razine I do IX, na dubinama od 64 do 327 metara. One se protežu na preko 300 km hodnika i sastoje se od oko 3000 komora s ukupnim volumenom od približno 7,5 milijuna m³. Kao dio kulturne baštine, rudnik je prepoznat kao vrijedan spomenik. Posebno su značajne iskopine u središnjem dijelu rudnika. Ovo područje proteže se na razinama I do V s volumenom od 4,5 milijuna m³. Ovaj dio je posebno vrijedan jer prikazuje razvoj rudarenja soli kroz različite povijesne epohe.
Sve je počelo prije otprilike 13,5 milijuna godina (mioceansko doba), kada je došlo do kristalizacije soli otopljene u morskoj vodi. Taloženje soli, zajedno s drugim sedimentima, rezultiralo je stvaranjem solnih slojeva. Pritom su tektonski procesi, koji su uzrokovali pomicanje i nabiranje tih naslaga, doveli do konačnog formiranja rudnika.
Ležišta soli u Wieliczki su podijeljena: gornji dio se sastoji od blokovskih naslaga, dok su dolje slojevite naslage soli.
Vađenje soli u Wieliczki odvijalo se kontinuirano od srednjeg vijeka do 1996. godine. Prije nego što se prešlo na ležišta kamene soli, sol se dobivala iskuhavanjem slane vode iz izvora soli koji su se pojavljivali na površini. Ova metoda vađenja soli bila je poznata u ovom području već oko 3500 godina prije Krista. U istoj mjeri kao što su iscrpljeni izvori soli na površini, solne vode su tražene unutar zemlje, kopajući sve dublje bunare dok se nisu pronašli prvi blokovi kamene soli.
Turistička ruta u rudniku soli sastoji se od 22 komore, koje su povezane razinama ukupne dužine oko 2 km. Trajanje obilaska je oko 2 sata. Temperatura u rudniku je tijekom cijele godine konstantna i iznosi oko 14°C, a područje obilaska ilustrira razvoj procesa iskopavanja soli i sigurnosnih mjera pri rudarenju između 17. i 20. stoljeća. Ako ništa drugo, zbog sakralnih objekata i spomenika isplatilo se posjetiti ovaj rudnik. Zaista veličanstveno.
👇👇👇 klikom na sliku, ona će se povećati 👇👇👇
Ovo okno je iskopano u razdoblju od 1635. do 1640. godine, kada je Mikołaj Daniłowicz upravljao rudnikom. U vrijeme austrijske vlasti, okno je preimenovano u Rudolf, po sinu cara Franje Josipa I.
U početku je služilo isključivo za transport soli na površinu. U 19. stoljeću počelo je služiti kao komunikacijsko okno za službenike salina, kao i za sve veći broj turista. Između ostalog, preko otvora okna, radila je drvena vitla – drveni mehanizam za podizanje, koji je bio karakteristično obložen za rudarske gradove.
Godine 1874. parni stroj zamijenio je vitlo, a viseća platforma sada se sastojala od zidane konstrukcije. Nakon Drugog svjetskog rata instaliran je lift s električnim pogonom. Okno Daniłowicz je nekoliko puta preuređivano i produbljivano. Danas povezuje površinu s dnom okna rudnika (oko 243 metra podzemlja). Podijeljeno je na dva dijela: stepenišno (ljestve) i dizališno okno.
Posjetitelji se spuštaju stepenišnim oknom – preko 378 stepenica od Füllort-a do razine I Bono.
Objesna platforma okna Antonia, koja povezuje razine I i III (135 m podzemlja). Od početne točke rute 0,140 km, razina I, dubina 64 m
Ovdje započinje podzemna hodočasnička ruta, kako informira tekst na granitnoj ploči:
“Ova prva podzemna hodočasnička ruta ‘Sretno’ u rudniku soli u Wieliczki otvorena je 6. siječnja 2010. godine i posvećena od strane krakovskog nadbiskupa kardinala Stanisława Dziwisza, tijekom mandata direktora rudnika soli ‘Wieliczka’ S.A., Kajetana d’Obyrn.”
Također, ovdje počinju uvodne informacije turističkog vodiča za turiste vezane uz sigurnost i osnovne principe razgledavanja turističke rute u rudniku.
Od početne točke rute 0,160 km, razina I, dubina 63,8 m
Okno Antonia povezuje razine I i III (135 m podzemlja) međusobno. Rekonstruirana platforma jasno prikazuje ranije metode vertikalnog transporta. Blokovi soli, oblikovani u valjke, su se izvađeni transportirali do okana (vertikalne jame koje povezuju različite razine rudnika), kotrljali se i u oknima transportirali na više razine, a zatim na površinu.
Od početne točke rute 0,220 km, razina I, dubina 63,8 m
Komora je izdubljena u gornjem dijelu bloka zelene soli, u čijem je donjem dijelu kasnije nastala komora Michałowice. Rudari su ovdje od 1649. do 1685. godine ručno vadili sol. Godine 1830. komora je uključena u tadašnju turističku rutu i dobila naziv Ursula. Górna. Početkom 20. stoljeća prostor je osiguran drvenim konstrukcijama i uklonjen iz turističke rute; tek 2009. godine ovo iskopano područje ponovno je otvoreno za posjete. Provedeni su rudarski sigurnosni radovi i rekonstruirana je objesna platforma koja je služila za vertikalni transport soli (kao što je bila preko okna postavljena, koja povezuje komoru Ursula s dubljom komorom Michałowice).
Od početne točke rute 0,335 km, razina I, dubina 64,4 m
Komora je dobila ime po velikom poljskom astronomu Nikoli Koperniku, koji je najvjerojatnije 1493. godine, kao student Krakovske akademije (danas Jagiellonsko sveučilište), posjetio rudnik Wieliczka.
U središtu komore stoji spomenik u čast 500. rođendana znanstvenika. Władysław Hapek je 1973. godine oblikovao ovaj spomenik iz bloka soli.
Vađenje soli u ovoj prostoriji prestalo je u drugoj polovici 18. stoljeća. Nakon toga služila je kao radno mjesto za vitlo – drveni stroj, pomoću kojeg je sol transportirana s nižih razina na ovu razinu, a zatim na površinu.
Komora, izdubljena iz zelenog solnog bloka, ostala je karakteristična zbog posebnih drvenih osigurača – kutija. Tipična je konstrukcija, gdje drvene osnove komora podržavaju stropove. Ove osiguravajuće konstrukcije, od drva s planinskog područja, činile su bitnu ulogu. Drvo, koje se koristilo za gradnju rudarskih osigurača i dalje ima neprocjenjivu vrijednost, jer je impregnirano solju.
Od početne točke rute 0,395 km, razina I, dubina 63,8 m
Ova komora nastala je u prvoj polovici 17. stoljeća u zelenom bloku soli. Godine 1967. ovdje je postavljeno šest solnih skulptura koje je izradio Mieczysław Kluzek. One prikazuju najljepšu legendu ovog rudnika, naime otkriće kamene soli u Poljskoj. Sol je pronađena u Małopolskoj (Mali Poljskoj) sredinom 13. stoljeća, u vrijeme vladavine knezova iz Krakova i Sandomierza – Boleslava Stidljivog i njegove žene Kinge. Prema predaji, Kinga, kći ugarskog kralja Bele IV., kad je od svog oca dobila rudnik soli iz Marmaroša kao miraz, bacila je svoj zaručnički prsten u rudnik. Zaručnički prsten kraljeve kćeri na čudesan način našao se zajedno s naslagama kamene soli u Wieliczki. Nakon dolaska u Poljsku, zaručnički prsten je pronađen u prvom iskopanom bloku soli. Kraljica Kinga, zaštitnica rudara, proglašena je sveticom od strane pape Ivana Pavla II. 1999. godine.
Mala predstava vodi turiste u atmosferu srednjeg vijeka. Pomoću računalno upravljanog osvjetljenja i odgovarajućih zvukova, turisti se prenose u legendarna vremena početaka Wieliczke.
Od početne točke rute 0,440 km, razina I, dubina 64,3 m
Naziv ove komore povezan je s požarom koji je prije nekoliko stoljeća izbio u ovom dijelu rudnika, uništivši drvene konstrukcije. Komora je nastala vađenjem soli u 17. i 18. stoljeću.
Ovdje su prikazane opasnosti poput urušavanja i plinskih eksplozija, koje su u Wieliczki posebno istaknute. Rudnik radi na stlačenom plinu koji se nakuplja u šupljinama koje su stvorili rudari u drvenim stupovima – tzv. “svjedoci” – koji se, poput šibica, mogu srušiti. Opasnost koju metan donosi prikazana je kroz skulpture “Pokajnika” koje je rudnik Mieczysław Kluzek izradio 1972. godine.
Metan (CH_4) je lakši od zraka i nakuplja se ispod stropova iskopanih prostora. Ako se u određenim omjerima pomiješa s zrakom, nastaje smjesa koja eksplodira pri dodiru s vatrom. Metan je u ranijim vremenima, kada još nisu bila poznata učinkovita sredstva za odvod plina i kad se rudnik osvjetljavao isključivo otvorenom vatrom, bio iznimno opasan. Taj zadatak obavljali su posebno hrabri rudari, “Pokajnici”, koji su, odjeveni u mokru tkaninu, s bakljama ili dugim štapovima s upaljenim krpama, palili plin u nižim dijelovima rudnika.
Od 1999. godine, u ovoj komori prikazuje se mala predstava koja posjetitelje uvodi u opasnosti i svakodnevni rad rudara u Wieliczki u prošlosti.
Od početne točke rute 0,570 km, razina I, dubina 64,5 m
Takozvana komora Sielec započela je u prvoj polovici 17. stoljeća kao šupa za skladištenje rudne soli. U sljedećem stoljeću, donji dijelovi bili su poplavljeni, a tek u prvoj polovici 19. stoljeća su osigurani i uključeni u tadašnju turističku rutu. Na ulazu u komoru, s desne strane, rudari su dugo vremena držali sliku pobjedničke Majke Božje.
Od početne točke rute 0,640 km, razina I, dubina 63,3 m
Rudarski radovi započeli su na ovom mjestu sredinom 18. stoljeća u zelenom bloku soli. Godine 1968. – povodom 600. godišnjice utvrđivanja statusa krakovskih salina od strane kralja – komora je dobila naziv Komora Kazimira Velikog. Ovaj akt, koji je utvrdio običajno pravo rudara, regulirao je upravljanje rudnicima u Wieliczki i Bochni, solanama i skladištima soli. Nadzornik soli, poznat kao župan, upravljao je rudnicima i skladištima soli u ime kralja. U ranijoj Poljskoj sol je bila skupocjen proizvod, služeći ne samo kao začin već i kao osnovno sredstvo za konzerviranje. U 14. stoljeću prihod od soli činio je trećinu kraljevskih prihoda u državnu blagajnu. Pomoću ovog prihoda financirala se izgradnja zgrade građanskog vijeća u Krakovu, kraljevske rezidencije na Wawelu, te brojnih crkava i samostana.
Bista kralja Kazimira Velikog, koja se nalazi u ovoj komori, djelo je Władysława Hapeka iz 1968. godine, izrađena od soli.
Komora je opremljena kutijama kao i orguljastim vitlom, koje je dizalo teret vertikalno uz pomoć konja. U središnjem dijelu nalazi se postrojenje za vuču konja saksonskog tipa – drveni stroj iz 18. stoljeća, korišten za transport soli iz donjih razina na površinu. Nosivost vitla iznosila je preko 2 tone, stoga su montirane velike osovine, zupčanici i ležajevi. Oprema je uključivala i različite alate za ručnu vuču, uključujući čelične kuke i drvene klupe sa sustavom za upravljanje. Integralni dio vitla je objesna platforma s kotačima za prebacivanje užadi iz vertikalnog u horizontalni smjer. Lijevo od ulaza, komora je rekonstruirana zajedno s četiri konjske klupe.
Od početne točke rute 0,690 km, razina I, dubina 64,5 m
Model neolitskog sela (5.500 – 3.500 godina prije Krista) izgrađen je na temelju rezultata arheoloških istraživanja provedenih na području Wieliczke.
Ovdje je prikazano selo s karakterističnim dvoranama, poljima i ograđenim prostorima za stoku. U prednjem planu makete vidi se neolitski klesar koji izrađuje kamene alatke za poljoprivredne radove.
Tadašnji ljudi bavili su se osim poljoprivredom i stočarstvom, također i vađenjem soli. Još u neolitiku, tisućama godina prije otkrića kamene soli, ljudi su koristili površinske izvore slane vode za dobivanje soli isparavanjem.
U središnjem dijelu izložbe prikazana je neolitska solana s kanalom, nekoliko bazena za isparavanje, te posudama različitih veličina korištenim za vađenje soli.
Bazeni za isparavanje izgrađeni su od drva. Prostor za isparavanje soli bio je opremljen glinenim posudama koje su služile za pohranu guste slane vode. Nakon završenog isparavanja, gusta slana masa prenošena je u manje posude, gdje se pretvarala u kristale soli.
Naselja ljudi u Wieliczki i okolnim prapovijesnim područjima pokazala su da se sol vadila već u srednjem neolitiku. Ljudi su kopali plitke bunare kako bi došli do slane vode. Od 12. stoljeća, kopani su duboki bunari za crpljenje slane vode.
Nakon otkrića prve kamene soli (srednji vijek), vađenje soli proširilo se. Prvi kameni blok iskopan je 1248. godine, a 1724. godine formirana je Wielička podružnica krakovskih salina. Ovaj model prikazuje rane metode rudarenja, uključujući srednjovjekovni ručni vitlo za podizanje soli. Komora se koristi kao skladišni prostor za rudarsku opremu i drvene konstrukcije.
Od 2003. godine, model neolitskog sela stalno je izložen. Riječ je o najstarijem muzeološkom prikazu vađenja soli na svijetu, koji ima 1000-godišnju povijest.
Od početne točke rute 0,745 km, razina I i gornja razina II, dubina 65,0 m (gore) i 90,7 m (dolje)
Komora Pieskowa Skała spada među najljepša mjesta u rudniku Wieliczka. Rudari su ovdje započeli s vađenjem soli već u 17. stoljeću, stvarajući prostor koji je povezivao razinu I (Bono) s višom razinom II (poznata kao Braća Markowski). Pieskowa Skała sadrži brojne kavernozne prostore i niše.
U središtu komore nalazi se mali rudnik Krzysztofory, preko kojeg je postavljen drveni uređaj za transport soli na više razine. Cjelokupni koncept unutarnjeg uređenja komore osmišljen je s namjerom da turistima dočara atmosferu živopisnog, drevnog rudnika.
Također su prikazani „slani grebeni“ s vidljivim ogrebotinama. To su radni efekti rudara – „drobilaca“ – koji su ručno pijucima čistili čistu sol s naslaga. Na razini (ležištu) su isklesane stepenice iz stijena, preko kojih su „nosači“ drobljenu sol prevozili u posebnim drvenim korpama. Zatim je drvenim lopatama i sabijačima sol utovarena u bačve i pripremljena za transport na površinu.
Rekonstruirana postrojenja mogu posjetioci koristiti i njima upravljati.
Pieskowa Skała duguje svoje posebne prednosti modernim metodama osiguranja rudarskih prostorija, što omogućava očuvanje kulturno značajnih prostorija u njihovom nepromijenjenom stanju. U svrhu stabilizacije zidova, koriste se stakleno-epoksidne smole, koje pružaju dodatnu čvrstoću.
POPREČNA TRASA KUNEGUNDA
Od početne točke rute 0,825 km, gornja razina II, dubina 90,7 m
Preko stepenica u komori Pieskowa Skała spuštamo se na dubinu od 90,7 metara, na gornju razinu II. Dva patuljka od soli, koje je početkom 20. stoljeća izradio rudar i umjetnik Józef Markowski, dočekuju nas.
U poprečnoj trasi Kunegunda očuvane su originalne drvene kanale, preko kojih su se podzemne infiltracijske vode vodile u bačve, a zatim preusmjeravale u posebne bazene. Iz korita voda se transportirala u kožnim vrećama ili drvenim kadama. Do sredine 19. stoljeća to se radilo u Wieliczki.
Rudnik Wodna Góra (Voda Góra) bio je u funkciji, koristeći se isključivo za transport soli na površinu.
U pisanim izvorima s početka 16. stoljeća nalaze se informacije o prvim pokušajima mehanizacije vertikalnog transporta u rudniku.
Opis jednog takvog postrojenja, rekonstruiranog u rudniku Wieliczka, nalazi se u djelu G. Agricole “De re metallica libri XII” iz 1556. godine u Baselu. U drvenoj cijevi, čiji je kraj uronjen u vodu, nalazio se lanac s kožnim čvorovima, kojeg je pokretao bubanj, povlačeći vodu prema gore. Zbog sličnosti čvorova s krunom krunice – “Pater Noster”, uređaj je dobio naziv. Kroz lančani mehanizam povlačila su se dva čepa, povlačeći vodu iz dubine do 60 metara. Međutim, zbog velikog otpora i trenja čepova unutar drvene cijevi, brzo su se habali, što je uzrokovalo curenje i smanjenje učinkovitosti.
Na poprečnoj trasi Kunegunda formirana je komora za iskopavanje. Te komore, nastale od velikih i malih iskopina, bile su područja gdje su radili rudari. U komorama su postavljene platforme, a unutar njih su bile drvene klupe, kao radni stolovi.
Od početne točke rute 0,875 km, gornja razina II, dubina 91,0 m
Druga kapela na turističkoj ruti je kapela Svetog Križa. Komora u kojoj se nalazi otvorena je za posjetitelje sredinom 19. stoljeća i tada je nosila ime austrijskog cara Franje Josipa I.
Raznolika unutrašnjost kapele upotpunjena je elementima iz nekoliko ranijih kultnih mjesta. Oltar je smješten u drvenoj niši, koja je zatvorena lukom. Konstrukcija počiva na dva stupa od soli, koja su ukrašena zanimljivim biljnim motivima. U središtu oltara nalazi se drveni kip Raspetog Krista iz 19. stoljeća. Na menzi oltara nalaze se solne skulpture dvojice malih redovnika, čiji se obrisi danas teško prepoznaju, a koji su vjerojatno iz kapele svete Kinge iz komore Bocznice.
S lijeve strane, nasuprot oltara, stoji polikromirana figura Pobjedonosne Majke Božje, vrlo vrijedna, iz 17. stoljeća, a iz radionice malog majstora barokne umjetnosti iz 18. stoljeća nalazi se i klečeća figura.
Na desnoj strani, pri ulazu u komoru, vidljivi su tragovi klinova, koji su korišteni za ručno odvajanje bloka soli od zida. Ova tehnika je korištena za vađenje solnih kristala i solnih blokova. Unutrašnjost kapele osvijetljena je kristalima soli i drvom, izrađenim u drugoj polovici 19. stoljeća.
Desno, na ulazu u komoru, vidljivi su tragovi klinova koji su korišteni za ručno odvajanje bloka soli od zida. Ova tehnika korištena je za vađenje solnih kristala i solnih blokova.
Od početne točke rute 0,915 km, gornja razina II (gore) i donja razina II (dolje), dubina 91,6 m (gore) i 101,4 m (dolje)
Kapela svete Kinge je najprostranija i u svojim oblicima najbogatija podzemna kapela. Uređena je 1896. godine u prostoru nastalom nakon vađenja ogromnog bloka zelene soli. Duga je više od 54 m, široka 15-18 m, visoka 10-12 m i povezuje gornju razinu II, nazvanu Braća Markowski, s donjom razinom II, nazvanom Adam Mickiewicz. Oprema kapele koju su izradili rudari-kipari trajala je više od 70 godina (do 1963. godine). Najpoznatiji među njima su Józef i Tomasz Markowski te Antoni Wyrodek.
Arhitektonske i kiparske radove u kapeli u razdoblju 1895.-1920. godine uglavnom je izvodio Józef Markowski. Njegovo djelo je glavni oltar koji se sastoji od tri dijela. Središnji dio prvobitno je krasila uljana slika Ferdynanda Olesińskog, učenika Jana Matejka, koja je prikazivala sv. Kingu i rudara koji joj predaje prsten izvađen iz solnog bloka. Godine 1914. umjesto slike postavljen je kip sv. Kinge, isklesan iz soli od strane Józefa Markowskog, a zidovi iza njega obloženi su kristalima soli. U bočnim nišama oltara, između parova stupova, nalaze se kipovi sv. Josipa – zaštitnika tesara, te sv. Klementa – zaštitnika rudara i cijele zajednice Wieliczka.
Józef Markowski je također izradio propovjedaonicu, čije postolje podsjeća na Wawelski brežuljak i njegove zidine s legendarnim zmajem.
Na lijevoj strani prezbiterija, Józef Markowski je postavio kip Krista na križu i dvije figure klečećih redovnika. To su bile kopije izrađene od soli, prikazane 1900. godine na Svjetskoj izložbi u Parizu, originalnog oltara iz kapele sv. Antuna. Preostale figure iz ove kompozicije – Djevica Marija s Djetetom i Bog Otac – postavljene su u susjednoj kapeli na sjevernoj strani (bivša sakristija kapele).
Na suprotnoj strani, u južnoj niši, Markowski je izradio kapelu Uskrsnuća. Njegovo djelo su također dva bočna oltara posvećena Presvetom Srcu Isusovu i Djevici Mariji. Na ulazu u kapelu sv. Kinge, s lijeve strane stepenica, postavio je figuru rudara s uljanom lampom, dok je s desne strane postavio figuru Majke Božje Lurdske.
Od 1920. do 1927. godine, mlađi brat, Tomasz Markowski, radio je na kapeli svete Kinge. Njegova djela uključuju reljefe: “Herodova presuda” i “Poklon pastira”, figure tri Marije u kapeli Uskrsnuća, kao i mali reljef koji prikazuje sv. Kingu s rudarom. Od 1927. do 1963. godine, Antoni Wyrodek dovršavao je unutrašnjost kapele. Isprva samouki kipar, izradio je reljefe: “Bijeg u Egipat”, “Dvanaestogodišnji Isus u hramu”, “Na putu u Betlehem”, “Svadba u Kani”. Nakon završetka Državne umjetničke škole u Krakovu, već kao profesionalni umjetnik, prema Leonardu da Vincijevom fresku “Posljednja večera”, izradio je istoimeni reljef od solnog bloka. Majstorski je sačuvao perspektivu i detaljno oblikovao prizor.
Daljnji radovi ovog umjetnika uključuju podne mozaike od soli i klupe između prezbiterija i broda. Njegov posljednji reljef, “Nevjerni Toma”, oblikovan je u stilu formizma.
Na sjevernoj strani kapele nalaze se Betlehemske jaslice, gdje su izvorne drvene figure koje je izradio Józef Markowski nakon Drugog svjetskog rata zamijenjene solnim skulpturama koje je izradio rudar-kipar Mieczysław Kluzek. Elementi s motivima dekorativnih zvijezda također krase cjelokupni interijer svetišta.
Iako je 1963. godina postavljena kao krajnji rok za završetak kiparskih radova u kapeli, pokazalo se da su se i sljedeće generacije rudara nastavile baviti unutarnjim uređenjem. Godine 1999. profesor Czesław Dźwigaj pokrenuo je projekt i izradio model za spomenik Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. Rudar i kipar Stanisław Anioł, zajedno sa svojim pomoćnicima Piotrom Starowiczem i Pawelom Janowskim, izradio je ovaj spomenik od soli kao znak zahvalnosti za kanonizaciju zaštitnice rudnika soli, blažene Kinge.
U posljednjim godinama (2002-2003) u prezbiteriju kapele realizirani su novi kiparski projekti. U skladu s tendencijom da se cijeli unutrašnji prostor kapele oblikuje u soli, drveni oltar zamijenjen je oltarnom pločom od soli. Na prednjoj strani liturgijskog stola nalazi se niša u kojoj se čuva relikvija sv. Kinge, koja je 1994. godine donesena iz samostana klarisa u Starom Sączu u Wieliczkę (prvobitno se nalazila u glavnom oltaru).
S lijeve strane relikvijara nalazi se grb Arpadovića, a s desne strane grb Krakovske biskupske kapitule.
Također je nastala mala propovjedaonica Riječi Božje, papinsko prijestolje, stolice i papinski križ. Ovaj križ simbolizira sva poljska rudnika soli: Wieliczka, Bochnia, Kłodawa i Sieroszowice, od različitih vrsta soli od kojih je izrađen.
Kapela sv. Kinge, posebna galerija solne umjetnosti i koncertna dvorana, osim estetskog dojma koji ostavlja na posjetitelje, također je mjesto aktivnog vjerskog kulta. Ovdje se održavaju mise za posebne prigode poput 24. srpnja (sv. Kinga), 4. prosinca (sv. Barbara) i 24. prosinca (Božićna misa), kao i redovite svečane svete mise svake nedjelje rano ujutro.
Razina, koja povezuje kapelu sv. Kinge s gornjom platformom komore Stanisław Staszic, posvećena je od strane pape Ivana Pavla II. Godine 2005., povodom 25. obljetnice osnivanja “Solidarności”, postavljena je spomen-ploča u ovoj razini, koju je od soli izradio Stanisław Anioł. Ploča nosi natpis:
“Zahvalni za priziv Duha Svetoga za obnovu lica ove zemlje kroz Ivana Pavla II., Papu i Poljaka, ovu ploču posvećuju članovi ‘Solidarności’ u ovom rudniku.”
Reljef “Bijeg u Egipat”
Glavni oltar sa skulpturama (slijeva na desno) sv. Josipa, sv. Kinge i sv. Klementa
Reljef “Posljednja večera”
Oltar Srca Majke Božje
Reljef “Svadba u Kani”
Od početne točke rute 1,030 km, donja razina II, dubina 100,4 m
Zanimljiva komora s obzirom na svoje rudarske karakteristike i ukupni izgled. Iskopana je u 19. stoljeću u bloku zelene soli. Početkom 20. stoljeća uključena je u turističku rutu. Ime je dobila po Erazmu Barączu, direktoru rudnika u godinama 1917-1918, ujedno poznatom kolekcionaru umjetnina iz Krakova.
Posebno je značajna nosiva solna kolona – prirodna metoda stabilizacije rudarskih prostorija nakon završetka eksploatacije. Rudarima su iza sebe ostavili zidne ili samostojeće solne stupove visine od 0,70 m do 1,50 m. Na taj način spriječeno je urušavanje rudarskih prostorija.
Drvena galerija iznad površine vode kontrolira tehničke sustave solnog jezera. Komora Erazma Barącza ima nezaboravan ugođaj s malim jezerom od oko 9 metara. Voda u jezeru je zasićena solju, s gustoćom od 1,2 kg/L.
U Wieliczki sol se koristi za različite svrhe: u prehrambenoj industriji, industriji kupki, specijalne solne pripravke za farmaceutsku industriju.
U gornjem dijelu rampe između kapelice sv. Kinge i komore Erazma Barącza nalazi se križni put “Golgota rudara iz Wieliczke” posvećen papi Ivanu Pavlu II. Ovaj rad sadrži četrnaest reljefa, koje su izradili rudar-kipar Stanisław Anioł i njegovi pomoćnici Piotr Starowicz i Jacek Talapka, posvećen rudarskim mučenicima.
2. travnja 2010., povodom pete obljetnice smrti pape Ivana Pavla II., u komori je postavljena spomen-ploča u znak sjećanja na ovaj događaj. Iste godine, 12. listopada, ploču je posvetio nadbiskup Krakova, Stanisław Dziwisz.
Komora Erazma Barącza, sa svojom umjetničkom instalacijom i bogatom poviješću, jedan je od najvažnijih i najljepših dijelova rudnika Wieliczka.
Od početne točke rute 1,250 km, donja razina II, dubina 108,8 m
Ova rudarska prostorija je jedinstvena zbog svoje veličine i načina osiguranja. Ona predstavlja ostatak desetljećima duge eksploatacije (kraj 17. do sredine 18. stoljeća) vertikalnog bloka zelene soli.
Velike dimenzije komore, osobito visina od oko 35 metara, od početka su zahtijevale ugradnju stabilizacijskih elemenata za strop i zidove.
Izgrađeni su drveni sanduci i zidovi od solnih blokova. Od 70-ih godina 19. stoljeća do početka 20. stoljeća korištene su razne tehnike gradnje pomoću drveta. Konstrukcija se sastojala od dvostrukih greda postavljenih u obliku kvadrata, između kojih su umetnuti drveni stupovi.
Dodatno su izgrađeni zidovi od solnih kocki i betonirano-cigliasta konstrukcija poprečnog prolaza iz Barącza, čime je stvoren podij za rudarski orkestar.
Godine 1963. u komori Michałowice postavljen je spomenik rudaru, koji je od soli izradio Mieczysław Kluzek. Kompleksni stabilizacijski radovi dovršeni su 2009. godine.
Ispred ulaza u komoru “dočekuje” spomenik Johann Wolfganga von Goethea, koji je 2001. godine izradio rudar-umjetnik Józef Piotr Kowalczyk. Iz povijesnih izvora znamo da je Goethe 1790. godine pratio kneza iz Weimara prilikom njegove posjete rudniku Wieliczka.
Komora Weimar nastala je početkom 20. stoljeća vađenjem bloka zelene soli mehaničkim postupkom. Blok je iskopavan na tipičan način – od vrha prema dnu.
Radna učinkovitost postignuta je miniranjem i naknadnim čišćenjem bočnih zidova.
Ispod stropa rudarske prostorije vidljiv je dio ventilacijskog sustava. U 60-ima godina 20. stoljeća pod komore bio je prekriven solju, stvarajući jezero. Također je izgrađen vidikovac s nekoliko galerija i stepenica.
Iza slanog jezera iz tame se pojavljuje lik “Blagajnika” – dobrog duha rudnika. Ova skulptura, koju je izradio rudar-umjetnik Stanisław Anioł, bila je simbol rudnika Wieliczka na Svjetskoj izložbi 2000. godine u Hannoveru. U blizini se nalazi vagon s blokom soli, koji su posjetitelji poljskog štanda mogli “obrađivati” na ovoj izložbi.
U komori Weimar održava se emotivna svjetlosna i zvučna predstava koja posjetitelje vraća u vremena kada je komora iskopavana.
Rudnik Wieliczka također funkcionira kao sanatorij, jer klima u podzemnim prostorijama posebno pogoduje liječenju bolesti gornjih dišnih puteva, astme i alergija.
Godine 1997. u komori See Teodor Wessel na III. razini (135 m ispod zemlje) osnovan je jedini podzemni rehabilitacijski centar u Poljskoj. Zahvaljujući aktivnoj rehabilitaciji koja se tamo provodi, pacijenti udišu zrak obogaćen natrijevim kloridom, kalcijem i magnezijem, što im pomaže u liječenju nekih civilizacijskih bolesti.
Od početne točke rute 1,460 km, međurazina Kazanów, dubina 120,1 m (gore) i 130,9 m (dolje)
U gornjem dijelu ove komore nalazi se spomenik maršalu Józefu Piłsudskom (1867-1935), koji je od soli izradio rudar-umjetnik Stanisław Anioł 1997. godine. Piłsudski, osnivač Poljskih legija i vođa poljske države, posjetio je rudnik Wieliczka 1919. godine.
Ova rudarska prostorija nastala je početkom 19. stoljeća iskopavanjem dva susjedna bloka zelene soli. Kada su Austrijanci 1830-ih godina 19. stoljeća postavili rutu za turiste, spojili su ove dvokrevetne komore s 10 metara dugim tunelom. Izgradili su drvene stepenice i most, a pod komore napunili su slanom vodom.
Posebna atrakcija bile su plovidbe kroz tunel, praćene vatrometom i glazbom rudarskog orkestra. U 1890-ima, strop rudarske prostorije stabiliziran je drvenom konstrukcijom nazvanom “korba”. Također je značajna figura zaštitnika utopljenika – sv. Ivana Nepomuka (19. stoljeće).
Od početne točke rute 1,650 km, međurazina Kazanów, dubina 124,7 m
“Stanisław Staszic – svestrani predstavnik poljskog prosvjetiteljstva, izvanredni geolog” – stoji na natpisu na bisti koju je rudar-umjetnik Antoni Wyrodek 1964. godine isklesao od soli. Stanisław Staszic (1755-1826) posjetio je rudnik soli Wieliczka 1790. godine.
Komora koja nosi ime Staszica, visoka 50 metara prije nego što je djelomično ispunjena, sada ima visinu od 36 metara. Ovdje se sol vadila od druge polovice 19. stoljeća do početka 20. stoljeća. Na bočnim zidovima vidljivi su tragovi ranijih rudarskih tehnika.
Godine 1944. njemački okupatori počeli su koristiti ovu komoru kao montažnu halu za dijelove zrakoplova. Poljski zatvorenici radili su u podzemnim radionicama. Tijekom savezničke ofenzive 1944., Nijemci su započeli demontiranje tvornice. Zatvorenici koji su ovdje radili kasnije su ubijeni u koncentracijskom logoru Ebensee.
U lipnju 2008., povodom 35. obljetnice upisa rudnika soli Wieliczka na UNESCO-ov popis svjetske kulturne i prirodne baštine, Stanisław Anioł izradio je reljef od soli s natpisom svih objekata koji su 1978. godine upisani na popis.
Na turističkoj ruti, zahvaljujući brojnim ulaganjima, postoji niz pokretnih stepenica koje olakšavaju posjetiteljima obilazak nižih rudarskih prostorija. Ovo je najzanimljiviji dio rudnika s kapelom svete Kinge i komorom Erazma Barącza.
U komori Staszic instaliran je panoramski lift 2003. godine, olakšavajući komunikaciju između razina i omogućavajući pristup platformi na dubini od 100 metara i nižim dijelovima komore (dubina 125 metara).
U komori Stanisława Staszica 2003. godine instaliran je panoramski lift koji omogućuje komunikaciju između vidikovca u gornjem dijelu komore (dubina 100 m) i dna ove komore (dubina cca 125 m). Ovdje se povremeno nalazi točka Poljske pošte, odakle se može slati pošta s posebnim pečatom koji potvrđuje boravak u rudniku.
Od početne točke rute 1,835 km, međurazina Kazanów, dubina 122,5 m
Komora Warschau danas je mjesto gdje se održavaju balovi, koncerti, vjenčanja, sportski događaji i sajmovi. Na bočnim zidovima ostali su datumi uklesani u sol (1818. i 1821. godine), koji svjedoče o vremenu nastanka komore. Iskopavana je u 19. stoljeću u naslagama rude soli. Komora ima impresivne dimenzije: duljina 54 m, širina 7 m, visina 9 m – rezultat iskopavanja oko 20.000 tona soli.
Godine 1951. ovdje je postavljen spomenik rudarima, kojeg je od soli izradio Stefan Kozik.
Godine 2004. unutrašnjost komora Warschau i Weichsel je preuređena. Za udobnost gostiju postavljeni su posebni bar, s pregradama, garderoba i svlačionice. Svojim modernim reljefima na bočnim zidovima, svijećnjacima, mahagonijskim podom i zelenim mramorom, prostor pruža dostojanstven okvir za događaje i svečanosti.
U prolazu između komora Warschau i Weichsel postavljena je suvenirnica.
Od početne točke rute 2,265 km, razina III, dubina 135,6 m
S donje razine III, turisti se voze četverokatnim liftom na površinu. Svaka platforma lifta može primiti 9 osoba (ukupno 36 osoba). Lift se kreće brzinom od 4 m/s.
U skladu s vječnom tradicijom postavljanja oltara u donjim dijelovima okna, ovdje je postavljena nova slika Piotra Moskala koja prikazuje zaštitnicu rudara soli – sv. Kingu. U simetrično postavljenim nišama s obje strane slike nalaze se figure sv. Franje i sv. Klare, djela rudara-umjetnika Pawła Janowskog. Podzemne kapele, slike svetih zaštitnika kao i pozdrav “Sretno” koji se izgovara pri svakom susretu ili oproštaju, svjedoče o izvanrednoj pobožnosti ljudi koji rade u dubinama zemlje.
Nakon dva sata izlazimo iz rudnika soli i prolazimo kroz suvenirnicu. Primjećujem kako sve više muzeja ili turističkih atrakcija imaju izlaz postavljen tako da posjetitelji moraju proći kroz suvenirnicu. Odličan marketinški potez. Sjedi, pet! – progovara učiteljica u meni. Opet naručujemo Uber taxi i dajemo lokaciju za samostan i kapelu Božjeg milosrđa u Łagiewniki.
Svetište je poznata katolička bazilika u kojem se nalazi slika Božjeg milosrđa te posmrtni ostaci sv. Faustine Kowalske. Originalna slika Božjeg milosrđa čuva se u Vilniusu, u Litvi, u istoimenoj crkvi – svetištu. Sv. Faustina 13 je godina provela u kongregaciji Gospe od Milosrđa, imala je brojne izvanredne milosti poput dara kontemplacije, skrivene stigme, apsolutne intuicije, proricanja, prostorno i vremenski udaljene vizije, pogotovo umirućih grešnika, čitanje ljudskih srdaca i dosegla je vrhunac sjedinjenja s Bogom na zemlji. Imala je nekoliko mističnih susreta s Isusom preko kojih ju je upoznavao sa svojstvom Božjega milosrđa te joj objavljivao nove načine štovanja milosrđa. Njezina zadaća, po Isusovoj želji bila je: usrdno moliti Božje milosrđe za cijeli svijet, primjenjujući pri tome nove načine pobožnosti prema Božjemu milosrđu; štovati sliku Milosrdnog Isusa s natpisom „Isuse, uzdam se u tebe“; slaviti svetkovinu Božjega milosrđa prve nedjelje poslije Uskrsa; moliti krunicu Božjega milosrđa; štovati Čas milosrđa – čas Isusove smrti na križu (15 sati) i širiti pobožnost Božjemu milosrđu. Također i podsjećati svijet na istinu naše vjere iskazane u Svetom pismu o milosrdnoj Božjoj ljubavi prema svakom stvorenju. Sam Isus, a i njezin ispovjednik zapovjedili su joj sva duhovna iskustva zapisivati u Dnevnik, kako bi sve što je proživljavala, jednom moglo biti na korist drugim dušama. Bila je apostol Božjeg milosrđa i veliki molitelj za spas grešnika koje nije nikada ispuštala iz svojih molitava i prošnji samom Isusu. Umrla je 1938. u dobi od 33 godine. Godine 1943. njen krakowski ispovjednik Józef Andrasz započeo je pobožnost Božjem milosrđu preko slike Milosrdnog Isusa, koju je naslikao Adolf Hyla. Prve nedjelje poslije Uskrsa, 8. travnja 1993. godine, papa Ivan Pavao II. na Trgu sv. Petra u Rimu proglasio ju je blaženom, a prve nedjelje poslije Uskrsa, 30. travnja 2000. i svetom. Tako je s. Faustina postala prvom sveticom trećeg tisućljeća.
Osim samostana i kapele Božjeg milosrđa gdje se nalazi grob sv. Faustine i slika Milosrdnog Isusa, a gdje je za života boravila i molila ova svetica, svetište ima i novu baziliku Božjeg milosrđa. Moderna je to crkva u obliku lađe koja se, sa popratnim sadržajima, gradila između 1999. i 2002. godine kada ju je blagoslovio papa Ivan Pavao II. te posvetio cijeli svijet Božjem milosrđu. On je svetište posjetio već 1997., a nakon njega i papa Benedikt XVI. 2006. godine, kao i milijuni hodočasnika.
Sudjelovale smo na svetoj misi na poljskom, a za razumijevanje i praćenje nas je spasila Liturgija dana. Red mise smo znale napamet pa nismo imale većih problema s odgovaranjem, osim isključiti se od ostalog naroda. Unatoč jezičnoj barijeri, bilo je dirljivo sudjelovati u misnom slavlju i osjećati zajedništvo s vjernicima.
Nakon Mise opet smo Uberom do centra Krakowa. Posjetili smo kraljevski dvorac Wawel. Karte se također mogu kupiti online. Mi nismo.
Kraljevski dvorac Wawel i brdo Wawel čine povijesno i kulturno najvažnije mjesto u Poljskoj. Stoljećima rezidencija poljskih kraljeva i simbol poljske državnosti, Dvorac je danas jedan od vodećih muzeja umjetnosti u zemlji. Osnovan 1930. godine, muzej obuhvaća deset kustoskih odjela odgovornih za zbirke slika, uključujući važnu zbirku talijanskih renesansnih slika, grafika, skulptura, tekstila, među kojima su zbirka tapiserija Sigismunda II. Augusta, zlatarski radovi, oružje i oklopi, keramika, Meissen porculan i stilski namještaj. Muzejski fundus orijentalne umjetnosti uključuje najveću zbirku osmanskih šatora u Europi. Sa sedam specijaliziranih konzervatorskih studija, muzej je i važan centar za konzervaciju umjetnina.
Brdo Wawel za Krakow ima isto značenje kao Akropola za antičku Atenu ili Kapitolinsko brdo za Rim. Ova stjenovita uzvisina koja se uzdiže iznad obala rijeke Visle bila je sjedište svjetovne i crkvene vlasti od ranog srednjeg vijeka, ali zapravo postoje dokazi o ljudskom naselju na tom mjestu još od paleolitika. Mieszko I (vladao oko 960.–992.), prvi povijesni vladar i tvorac poljske države, odabrao je brdo kao mjesto jedne od svojih rezidencija. Njegovo krštenje 966. godine uvelo je Poljsku u krug zapadne kulture. Biskupija u Krakovu osnovana je 1000. godine, a prva katedrala na brdu Wawel izgrađena je tada.
Wawel je doživio svoje zlatno doba od 14. do 16. stoljeća pod posljednjim Piastovskim kraljevima i dinastijom Jagiellonaca. Jagiellonski kraljevi Aleksandar I (vladao 1501.–1506.), Sigismund I Stari (vladao 1506.–1548.) i Sigismund II August (vladao 1548.–1572.) transformirali su tada premali srednjovjekovni dvorac u jedan od najfinijih renesansnih palača u srednjoj Europi u talijanskom stilu. Sigismund I i njegov sin bili su zaštitnici velikog procvata umjetnosti i humanističkih znanosti.
Značaj Wawela počeo je opadati kada je Sigismund III Vasa (vladao 1587.–1632) preselio svoj dvor u Varšavu između 1609. i 1611. godine. Wawel je ostao kraljevska rezidencija, a katedrala je i dalje bila mjesto krunidbi i sahrana poljskih kraljeva. Sljedeće godine donijele su polagano, ali stalno propadanje. Dvorac je opljačkan i devastiran tijekom Švedskog potopa koji je zahvatio Poljsko-Litavsku Zajednicu sredinom stoljeća. Konačni udarac došao je u 18. stoljeću s podjelama Poljske; 1796. godine dvorac je pretvoren u barake za austrijsku vojsku.
Monumentalni restauracijski projekt poduzet je početkom 20. stoljeća, a kada je Poljska ponovno stekla neovisnost, dvorac je pretvoren u rezidencijalni muzej.
Kasno je popodne, oko 16:30 sati. Glad je sada već opako nastupila. Ja spadam u onu skupinu “kad si gladan, nisi svoj” 🤷♀️. Postajem nervozna. Sve o čemu razmišljam jest restoran i hrana. Ne mogu primati više ni jednu drugu informaciju. Restoran Wręga – to nam je bila sljedeća destinacija. Odličan restoran s odličnom hranom. Znala sam za njega zbog prijašnjih putovanja u Poljsku i ciljano sam cure vodila tamo.
Nakon dva sata mogu ponovo početi razmišljati. Dogovorno se vraćamo (opet Uberom) u centar na glavni trg Rynek Glówny i idemo u razgledavanje. To je najveći srednjovjekovni gradski trg koji zastupa Krakov na svim reklamnim brošurama i letcima. Izgrađen je u centru staroga grada još u 13. stoljeću te ga danas okružuju brojne povijesne građevine, palače i crkve. Rynek Glowny je oduvijek bio centralno mjesto brojnih događanja u Krakowu. Kroz stoljeća su se na njemu okupljali ljudi, kako bi se zakleli na odanost kralju, no ovdje su održavana i javna smaknuća neistomišljenika. Površina Trga Rynek Glowny je zavidnih 200×200 metara, a s njega izlazi, tj. na njega vodi čak 11 ulica!
U blizini trga, na svega nekoliko metara, u aleji Sukienice nalazi se tržnica gdje možete naći raznu robu i suvenire po povoljnim cijenama, jeftinijim nego u suvenirnicama.
Prošlo je 20 sati i vrijeme je za desert. Neću moći zaspati bez toga 🙂 U blizini se nalazi i restoran Nakielny&Wentzl. Naravno i tu sam već bila pa znam da je vrlo dobar. Naručite li komadić torte s beze korama, u tanjuru ćete dobiti veeeliku porciju. 😳
Već smo prilično umorne od svih aktivnosti cijeli dan i vrijeme je za poći leći. Naručujemo Uber zadnji put za ovaj dan i sretno stižemo u hotel.
P.S. U Poljskoj uopće nije potrebno mijenjati eure u poljske zlote. Gdje god smo bile – mogle smo plaćati karticama (restorani, suvenirnice…) ili u eurima (taxi).
DAN 2. – WADOWICE, AUSCHWITZ, CZĘSTOCHOWA
Jutro je. Dan drugi. Buđenje i doručak onaj fini od 7€. Mmmmmm.
Već poznato, naručujemo Uber i vozimo se do rent-a-car Budget kuće da preuzmemo auto. Dogovaramo sve, uzimamo auto, (snimamo ga koju minutu za dokaz – da ne bi bilo “nismo znali”), sjedamo, pogledamo se i nasmijemo. Bože, čuvaj nas! Savjet za gorivo: samo ako ste potrošili gotovo cijeli rezervoar, isplati se uzeti opciju da odabrana rent-a-car tvrtka sama natoči gorivo. Ukoliko vam se, kao i nama, dogodi da ste potrošili tek pola rezervoara, sami natočite gorivo i donesite račun u poslovnicu prilikom vraćanja automobila. Zgodno je zaustavljanje na benzinskoj postaji iskoristiti za pranje stakala i svjetala kako biste vratili što čišći auto. Prilikom provjere stanja automobila, provjerit će i razinu goriva te će vam tarifa za pun rezervoar koji ste ranije izabrali biti oduzeta od konačne svote koju ćete trebati platiti.
Prva lokacija je Muzej Ivana Pavla II. u Wadowicama. Jelena vozi, ja “pilotiram” na google karti, Milena nas bodri i prati situaciju. Nalazimo besplatan parking 700m od muzeja. Točnije, nalazi se nasuprot zgrade na adresi Henryka Sienkiewicza 37. Na nekoliko koraka nalazi se i samoposluga, koja uvijek dobro dođe za kupiti vodu ili poneku potrepštinu. Kad planirate odlazak u muzej, potrebno je pripaziti na njihov “service (technical) day”. Tada ne rade. Naše karte uključivale su samostalnu posjetu muzeju uz glasovnu aplikaciju na mobilnom telefonu (bilo bi dobro imati slušalice). Za obilazak cijele izložbe planirajte oko 1,5-2 sata. Muzej nije samo Wojtyłin stan, već i približno 1200 četvornih metara izložbenog prostora na četiri kata zgrade, podijeljenih u šesnaest zona koji vode tragovima života Karola Wojtyłe – Ivana Pavla II.
Naša tura počinje u prizemlju zgrade u kojoj je Karol Wojtyła, budući papa Ivan Pavao II., rođen i proveo prvih 18 godina svog života. Zgrada datira iz 19. stoljeća i nalazi se na trgu, pored župne crkve. Prije jednog stoljeća pripadala je poznatoj židovskoj obitelji Rože i Yechiela Bałamuth. U prizemlju zgrade, s strane trga, Yechiel je vodio trgovinu, a iznad trgovine, na prvom katu, živio je sa svojom obitelji. U stražnjem dijelu objekta, s ulaza na ulici Kościelna 7, nalazile su se male zanatske radionice i stanovi za iznajmljivanje. U jednom od tih stanova, na katu, 1919. godine uselili su se Emilia i Karol Wojtyła sa svojim tada trinaestogodišnjim sinom Edmundom. Drugo dijete obitelji Wojtyła, kći Olga Maria, umrla je kao novorođenče 1916. godine. Godinu dana kasnije, 18. svibnja 1920., nešto iza 17 sati, u spavaćoj sobi obitelji Wojtyła rođen je Karol Józef Wojtyła, koji je kasnije postao papa i sveti Ivan Pavao II.
Otac obitelji služio je u vojsci, majka je vodila kućanstvo. Njihovi sinovi su odrasli u mirnoj i veseloj atmosferi, ispunjenoj učenjem, zabavom i molitvama do travnja 1929., kada je tragedija pogodila obitelj snažnim udarcem. Emilia Wojtyła umrla je od srčane bolesti i zatajenja bubrega. Manje od mjesec dana kasnije, mladi Karol, kojeg su obitelj i prijatelji zvali Lolek, primio je prvu pričest.
Nakon smrti svoje supruge, Wojtyła je morao sam odgajati svoje sinove. Do 1930-ih godina, otišao je u mirovinu s vojnom penzijom. Sin Edmund je postao liječnik i počeo je raditi u gradskoj bolnici u Bielsko-Białi 1931. godine. 18 mjeseci kasnije, dok se borio za život pacijenta oboljelog od šarlaha i sam je obolio od te bolesti i samo nekoliko dana kasnije umro. To je bio još bolniji udarac za Karola nego smrt njegove majke. On i Edmund su dijelili istinsku vezu bratstva i brojne zajedničke interese. Međutim, njegovi roditelji su ga nadahnuli dubokom vjerom. Utjehu je također nalazio u sportskim i književnim aktivnostima, a razvio je i strast prema glumi.
1938. godine Karol je završio svoje srednjoškolsko obrazovanje i položio maturu. Drugim riječima, rigorozne nacionalne ispite na toj razini. Gimnazija u Wadowicama predstavljala je visok standard podučavanja i postignuća te se ubrajala među najbolje u regiji Małopolska. Od 49 mladića koji su započeli u istoj klasi kao i Karol, 17 ih je stiglo do mature. Polagao je ispite iz vjeronauka i četiri jezika: poljskog, njemačkog, latinskog i grčkog, dobivši ocjene vrlo dobar iz svih pet. Njegove ocjene za sve ostale predmete na kurikulumu bile su jednako visoke.
Kasnije u životu, papa Ivan Pavao II. sam je primijetio da je nakon završetka srednje škole došlo vrijeme za uživanje u nekim zadovoljstvima. To nije značilo samo tradicionalne kolače s lisnatim tijestom i kremom, koje je jako volio, već i slavlje s prijateljima. Povodom jedne takve zabave, napisao je zapis u dnevniku Danute Michalowska, prijateljice iz međuškolskog dramskog kazališta. Taj zapis je najstariji rukopis koji je napisao Karol Wojtyła. To je pjesma i svjedoči o zrelosti svog autora. Razmišljanje o prolaznosti, kreće se od svijetlih dana i snova isprepletenih srećom, do mračnih trenutaka patnje, terora i duševnih muka, iako pjesnik kaže da će i to proći.
Godine 1938. u Wadowicama je živjelo oko 8,000 Poljaka i 2,500 Židova, tako da su činili značajnu manjinu koja je igrala važnu ulogu u gospodarskom i društvenom životu grada. Oni su se molili u veličanstvenoj sinagogi. Ovo skladno multikulturalno suživotstvo razbijeno je Drugim svjetskim ratom. Nacisti su pobili gotovo sve Židove Wadowica. Među rijetkima koji su preživjeli bio je najbolji prijatelj Karola Wojtyłe, Jerzy Kluger. U 1960-ima su obnovili svoje prijateljstvo koje je trajalo cijeli život.
Atmosfera Wadowica tijekom međuratnih godina nedvojbeno je utjecala na kasnije aktivnosti Ivana Pavla II. usmjerene na pomirenje kršćana i Židova. Krunski trenutak tog rada bio je njegov posjet Izraelu 2000. godine. Film koji se prikazuje u galeriji 5 prikazuje njega na najsvetijem mjestu judaizma, Zidu plača u Jeruzalemu. Kao i svi ostali, on ubacuje komadić papira s molitvom u pukotinu u zidu. Vrijedi se prisjetiti da su tom hodočašću prethodili drugi značajni događaji. U Rimu 1986. godine, Ivan Pavao II. postao je prvi papa u povijesti koji je posjetio sinagogu, gdje je Židove opisao kao stariju braću u vjeri.
Karmelski škapular koji je Karol dobio u mladosti i nosio sve do svoje smrti. Škapular se sastoji od dva komada tkanine. Svaki od njih ima sliku. Jedna je Gospina, a druga Presvetog Srca Isusovog. Spojeni su vrpcom i nosili su se preko ramena. Karmelska duhovnost bila je bliska srcu Pape tijekom cijelog njegovog života.
Ljubav Svetog Oca prema planinarenju rodila se u njegovoj mladosti. Njegovi prvi izleti bili su s ocem, bratom Edmundom i nekim školskim prijateljima. Ovdje su izložene skije, vezovi i čizme koje je koristio 1960-ih. S lijeve strane je bijelo skijaško odijelo koje je nosio u Italiji.
Penjući se na kat, na zidu s lijeve strane nalaze se troja vrata. Ona vode u stan u kojem su živjeli Wojtyłovi. Prije ulaska, na zidu postavljena je izložba. Ona tvori izvanredan fotografski kalendar ljubavi Svetog Oca prema putovanjima i skijanju. Vitrine pored fotografija sadrže stvari koje je koristio na svojim pješačkim ekspedicijama. Izlošci u drugim vitrinama uključuju sportske cipele s iznošenim potplatima, plastičnu čuturicu za vodu, svjetiljku i topli džemper.
U dnevnoj sobi u stanu dekor je reproduciran na temelju sjećanja brojnih ljudi, uključujući neke od Karolovih prijatelja. Namještaj je skroman, ali čvrsto srednje klase. Ponos mjesta drži veličanstvena kredenca. U sobi gdje su smješteni kreveti, 18. svibnja 1920. godine rođen je Karol Wojtyła. Sadašnji izgled sobe odražava 1930-e godine, kada su Karol Wojtyła, otac, i Karol Wojtyła, njegov sin, bili sami u svom domu. U sobi se također nalazi i radni stol na kojem je Karol radio svoje školske zadatke.
U danima kada je stan bio dom Wojtyłovih, ulazna vrata vodila su u kuhinju. Lijevo od nje, vidi se mali lavor koji visi na zidu. To je posuda za svetu vodu. Članovi kućanstva bi prelazeći prag, umočili prste u nju i potom se prekrižili. Namještaj i kuhinjska oprema tipični su za međuratno razdoblje. Na štednjaku se nalazi zanimljiva uspomena, lim za pečenje u obliku janjeta. Svi katolički stanovnici zgrade koristili su ga za pečenje uskrsnih kolača. Na kredenci se nalazi odgovarajući set keramike, koji je također dio originalne opreme. Dvije boce su korištene za čuvanje octa i ulja, a veća posuda za šećer. Pogleda li se kroz prozor, može se vidjeti zid župne crkve. Na njemu se nalazi sunčani sat s natpisom koji glasi: “Vrijeme leti, vječnost čeka umiruće.” Budući Papa je taj natpis gledao svaki dan svog djetinjstva i mladosti, a trajan dojam koji je ostavio ostao je s njim cijelog života.
Ubrzo nakon što je Karol završio srednju školu, Wojtyłovi su se preselili u Krakov, gdje će budući Papa provesti 40 godina svog života. Izložba u galeriji 11 priča tu priču. Otac i sin su se nastanili na tadašnjim rubovima grada, a Karol mlađi je počeo pohađati Jagielonsko sveučilište kao student polonistike. Godinu dana kasnije, 1. rujna 1939., njegov svijet se preokrenuo naglavačke izbijanjem Drugog svjetskog rata. Poljska je pružila hrabar otpor, ali unutar mjesec dana bila je preplavljena, podijeljena i okupirana od strane masivnih snaga Nijemaca i Sovjeta. U Krakovu su njemački okupatori zatvorili Jagielonsko sveučilište. Karol je našao posao u tvornici kemikalija Solvay. To mu je omogućilo život i relativnu sigurnost. U početku je radio u kamenolomu. Zatim je premješten u pogon za preradu sode, gdje je ostao do 1944. godine.
Navečer, 18. veljače 1941., Karol se umoran vratio kući. Tamo je našao svog oca kako sjedi za stolom s glavom i rukama oslonjenim na njega. U blizini je bila nedovršena šalica čaja. Bio je mrtav. Njegov sin je proveo noć moleći pored njega. Godinama kasnije, priznat će: “Nikada se nisam osjećao tako sam.” Bilo je to tijekom tog teškog razdoblja da je počeo otkrivati svoj poziv. Osamnaest mjeseci nakon očeve smrti, odlučio je pridružiti se podzemnom sjemeništu u Krakovu.
U galeriji 12 nalazi se rekonstrukcija kripte sv. Leonarda koja se nalazi u podzemnim područjima Wawelske katedrale u Krakovu. Kripta, stara gotovo tisuću godina, jedan je od najljepših romaničkih interijera u Poljskoj i posljednje počivalište kraljeva i nacionalnih heroja. Upravo je tu, 2. studenog 1946. godine, Karol Wojtyła slavio svoju prvu misu kao svećenik. Dan prije posvetio ga je metropolitanski nadbiskup Krakova, kardinal Adam Sapieha, u kapeli Nadbiskupskog dvora.
Crnu svećeničku reverendu, Karol Wojtyła je prvi put obukao na trećoj godini studija u sjemeništu. Nakon svoje posvete, nosio ju je dok je studirao u Rimu i u svoje prve dvije župe. Prva je bila u selu Niegowić, oko 35 kilometara jugoistočno od Krakova. Zatim je premješten natrag u grad i župu sv. Florijana.
U kolovozu 1958. godine, on, neki kolege svećenici i skupina mladih bili su na izletu kajacima u jezerskom području Mazurske. Tamo je saznao da ga je papa Pio XII imenovao pomoćnim biskupom Krakova. To je donijelo promjenu s crne svećeničke reverende na biskupsku ljubičastu. Druga vitrina od ulaza sadrži plašt s ogrtačem poznatim kao pellegrina i zucchettu te boje. U svojoj novoj ulozi, Karol Wojtyła je posjećivao sve župe u nadbiskupiji. Također je bio aktivno uključen u rad Drugog vatikanskog koncila, često nazivanog Vatikan II.
U siječnju 1964. papa Pavao VI imenovao je Wojtyłu nadbiskupom Krakova. Zatim ga je u lipnju te godine postavio za kardinala. U toj fazi, njegova svećenička odjeća ponovno se promijenila. Reverenda je crvena, s bijelom roketom preko nje. Postati kardinal značilo je da Wojtyła sada pripada najvišem hijerarhijskom stupnju Rimokatoličke crkve. Također je stekao privilegiju sudjelovanja u konklavi, kojom se bira novi papa.
U rujnu 1968. godine papa Ivan Pavao I. neočekivano je preminuo. Do 14. listopada kardinali su se okupili u Sikstinskoj kapeli i započeo je proces izbora njegovog nasljednika. Trećeg dana konklave, odnosno 16. listopada, Karol Wojtyła dobio je većinu glasova. Bio je prvi ne-talijanski papa u 450 godina. U četvrtoj vitrini izložena je bijela papinska reverenda. To je jedna od tri nove reverende koje su napravljene za izbor pape. Sve tri su bile bijele, naravno, ali su bile različitih veličina. Ivan Pavao II nosio ju je samo jednom, navečer 16. listopada 1978., dana kada se prvi put pojavio na balkonu bazilike svetog Petra kako bi se pokazao mnoštvu okupljenom na Trgu svetog Petra. Pozdravio ih je ne na uobičajenom latinskom, već na talijanskom.
U srijedu, 13. svibnja 1981. dogodio se pokušaj atentata. Srijeda je dan kada papa održava papinsku audijenciju na Trgu svetog Petra koji se tada napuni mnoštvom i ta srijeda nije bila iznimka. Papa Ivan Pavao II. vožen je po trgu u svojoj papa-mobilu, otvorenom Fiatu Campagnoli. Pozdravljao je vjernike, rukovao se s ispruženim rukama i grlio djecu. Bez upozorenja, u 17 sati i 17 minuta, začula su se četiri pucnja. Sveti Otac skliznuo je na sjedište automobila, lice mu se iskrivilo od boli. Dva hica pogodila su ga u trbuh, a druga dva u lakat i kažiprst. Hitno je prevezen u bolnicu. Pokušaj atentata šokirao je cijeli svijet. U staklenom udubljenju u podu nalazi se originalni pištolj kojim je atentator pucao, a ispostavilo se da je napadač bio turčin po imenu Mehmet Ali Ağca. To je 9mm Browning Hi-Power, ili skraćeno HP. Fotografije na zidu prikazuju susret Svetog Oca s Mehmetom, njegovim atentatorom. Uhvaćen je gotovo odmah prije nego što je uspio pobjeći s Trga svetog Petra. Na suđenju je osuđen na doživotnu kaznu zatvora, ali do danas nije bilo moguće utvrditi za koga je djelovao ili tko ga je unajmio. Čudom, papa je ozdravio, a 27. prosinca 1983. otišao je u zatvor u Rimu gdje je bio zatvoren Mehmet i posjetio čovjeka koji ga je pokušao ubiti. Nakon toga je rekao: “Razgovarao sam s njim kao s bratom kojem sam oprostio i koji ima moje potpuno povjerenje.” Od početka, Ivan Pavao II. vjerovao je da je preživio zahvaljujući zagovoru Gospe Fatimske. Uostalom, sam pokušaj atentata dogodio se na njen blagdan. Stoga, godinu dana nakon tragičnog događaja na Trgu svetog Petra, hodočastio je u Fatimu kako bi zahvalio za njenu zaštitu. Kasnije je svetištu poklonio jedan od metaka kalibra 9mm koji ga je pogodio. Sada je smješten u zlatnu krunu Gospe.
Jedan od najvažnijih događaja tijekom pontifikata Ivana Pavla II. bio je Veliki jubilej 2000. godine. Dana 24. prosinca 1999., Papa je osobno otvorio Sveta vrata u bazilici svetog Petra i tako inaugurirao Veliki jubilej. Dupla vrata čine taj portal. U muzeju se nalazi replika tih vrata, u manjem mjerilu. Otvaranje vrata bio je simbol ulaska Rimokatoličke Crkve u novo tisućljeće. Na drugoj strani vrata se nalazi nekoliko ploča s natpisima na raznim jezicima. Riječi su poznate. Potječu iz homilije koju je održao tijekom inauguracije svog papinstva 22. listopada 1978. Ne bojte se. Otvorite širom vrata za Krista. Te je riječi ponavljao mnogo puta tijekom svog pontifikata. Toliko da su na kraju postale dio njegove ostavštine. Papa Ivan Pavao II. također nam je ostavio 14 enciklika koje sadrže njegova učenja. Ploče postavljene oko izložbenog prostora raspoređene su tako da odražavaju stupove koji podupiru kupolu bazilike svetog Petra. One prikazuju naslovne stranice svake od enciklika.
Ivana Pavla II. često nazivaju Papom hodočasnikom. Tijekom 27 godina svog pontifikata poduzeo je 104 apostolska putovanja i posjetio 129 zemalja, prešavši ukupno više od 1,5 milijuna kilometara, odnosno više od 930.000 milja. U osvijetljenom dijelu poda, koji podsjeća na uzletnu stazu zračne luke, nalazi se niz kapsula. One sadrže tlo, a svaka je označena imenom grada i države iz koje je tlo donijeto. Kada je papa Ivan Pavao II. sletio u zemlju koju je posjećivao i sišao iz aviona, kleknuo bi i poljubio zemlju. To je gesta koju je naučio iz života francuskog svećenika iz 19. stoljeća koji je postao sveti Ivan Vianney. Karol Wojtyła to je prvi put učinio kao mladi kapelan u selu Niegowić, njegovoj prvoj župi. Vitrina s lijeve strane sadrži brojne uspomene s njegovih hodočašća. Neke od njih su vrlo originalne. Galerija također sadrži neke multimedijske izložbe.
Papa svijeta koristio je sunčani sat, Bibliju, knjigu Evanđelja. U petak 8. travnja 2005. održan je pogreb Svetog Oca pape Ivana Pavla II. u Vatikanu. Njegovo tijelo odjeveno u crvene halje bilo je položeno u jednostavan drveni lijes koji je stajao ispred ulaza u baziliku svetog Petra. Knjiga Evanđelja, ležala je otvorena na poklopcu lijesa, gdje su je vjernici mogli vidjeti. Tijekom ceremonije, vjetar je prevrtao stranice i okretao ih. Na kraju, snažan udar vjetra zatvorio je knjigu. Papa je položen u počivalište u vatikanskim grotama ispod bazilike. Čak i dok je pogrebna ceremonija još trajala, uzvik se prolomio na talijanskom i proširio kroz mnoštvo. Santo Subito, što znači svetac odmah.
Približavajući se galeriji 25, naš posjet se privodi kraju. Obogaćeni novim saznanjima i dojmovima, nastavljamo prema Bazilici Prikazanja Blažene Djevice Marije, koja se nalazi svega desetak metara od muzeja. Ova crkva, u kojoj je Ivan Pavao II. bio kršten i kojoj se često vraćao, oduševljava svojom unutrašnjošću. Zidovi i stropovi oslikani su freskama koje prikazuju svih 14 enciklika koje je Ivan Pavao II. objavio.
Nakon kratke molitve, uputile smo se natrag prema parkingu, jer u Auschwitzu moramo biti pola sata prije nego započinje obilazak. Ako se ikada nađete na putu prema tamo, svakako pazite na vrijeme. Kašnjenje će vam otežati ulazak, a u Memorijalnom muzeju su posebno strogi s vremenom. Ista pravila vrijede i za Muzej Ivana Pavla II., no pristup u Auschwitzu je još rigorozniji.
Kada kupujete karte online, važno je pažljivo pročitati informacije na karti i u popratnom e-mailu. Administracija Muzeja često šalje upute nekoliko puta prije dolaska (adresu dolaska, pravila i sl.). Parking se naplaćuje oko 30 zlota po automobilu (7 €). Za individualne posjetitelje, obilazak (koji smo mi odabrale) traje 3,5 sata (uključujući Auschwitz I i Auschwitz II) i košta 110 zlota po osobi. I da! Savjetujem vam da ne kupujete karte za Auschwitz preko trećih agencija. Muzej izričito navodi da ne odgovara za karte kupljene na taj način i za moguća otkazivanja. Zbog velikih gužvi, iako sada i nije bila velika, preporučam kupovinu ulaznica online na službenim stranicama muzeja. Time ćete izbjeći rizik da prijeđete veliki put, a “poljubite vrata”. Sve stvari ostavite u automobilu ili busu (osim osobne iskaznice koja će vam trebati za prijavu i novčanika), jer na ulazu prolazite kroz kontrolu i ne dopuštaju veće torbice od 35x25x15cm. Također, nemojte nositi nikakve metalne predmete i sl. jer prolazite kroz skener da bi mogli ući unutra.
Auschwitz, nekadašnji nacistički koncentracijski logor, danas je mjesto sjećanja i edukacije. Posjet ovom mjestu nije lak, ali je izuzetno važan za razumijevanje prošlosti i odavanje počasti svim žrtvama Holokausta.
Postao je simbol terora, genocida i holokausta. Osnovali su ga Nijemci 1940. godine u poljskom gradu Oswiecimu, koji su nacisti pripojili Trećem Reichu i preimenovali u Auschwitz. Logor je osnovan zbog masovnih uhićenja Poljaka koja su premašila kapacitete postojećih zatvora. Prvi transport Poljaka stigao je iz zatvora Tarnów 14. lipnja 1940. U početku je Auschwitz bio koncentracijski logor, ali od 1942. postao je i najveći centar za istrebljenje Židova u kojem se provodio “Endlösung der Judenfrage” (konačno rješenje židovskog pitanja)..
Auschwitz je bio podijeljen na nekoliko dijelova. Prvi je bio glavni logor, “Auschwitz I”, smješten u zgradama predratnih poljskih vojarni, s oko 15 000 do 20 000 zatvorenika. Drugi dio bio je Birkenau (“Auschwitz II”), najveći dio kompleksa s preko 90 000 zatvorenika 1944. godine. Izgrađen je 1941. na mjestu sela Brzezinka, odakle je iseljeno poljsko stanovništvo, a njihove kuće srušene. Većina aparata za masovno istrebljenje bila je smještena u Birkenauu, gdje je ubijena većina žrtava. Treći dio činili su podlogori osnovani između 1942. i 1944., gdje su zatvorenici radili kao ropska radna snaga. Najveći podlogor bio je Buna (Monowitz) s deset tisuća zatvorenika, otvoren 1942. uz tvornicu sintetičke gume Buna-Werke. U studenom 1943. Buna je postala sjedište zapovjednika Auschwitza III kojem su bili podređeni drugi industrijski podlogori Auschwitza. Auschwitz je ostao zapamćen kao složen sustav logora koji je služio za zatočenje, rad i masovno istrebljenje, ostavljajući neizbrisiv trag u povijesti.
Auschwitz I je započeo s 22 predratne zgrade od cigle i s vremenom se kontinuirano širio, obuhvaćajući na vrhuncu u ljeto 1944. godine oko 40 kvadratnih kilometara. Logor je tada imao više od 40 podlogora unutar radijusa od nekoliko stotina kilometara, s oko 135 tisuća ljudi, uključujući 105 tisuća registriranih zatvorenika i oko 30 tisuća neregistriranih. Funkcije logora su se mijenjale tijekom gotovo pet godina postojanja, od karantenskog logora (ta ideja je samo služila za osnivanje logora, međutim nikad nije provedena), preko koncentracijskog logora za uništavanje zatvorenika tako da im se uskrate osnovne životne potrebe, do novog tipa logora koji kombinira koncentracijski logor tipa Dachau ili Gross-Rosen s centrom za trenutačno ubijanje po uzoru na Treblinku ili Bełżec.
Povijest Auschwitza kroz prvo razdoblje (od 1940. do prvih mjeseci 1942.) obilježeno je funkcijom koncentracijskog logora, mjesta sporog ubijanja neljudskim uvjetima, prije svega glađu. Drugo razdoblje (od 1942. do listopada 1944.) uključuje funkciju koncentracijskog logora za zatvorenike raznih etničkih podrijetla (najčešće Poljaci, Židovi i Romi) te istovremeno najveći centar za masovno ubijanje Židova.
U posljednja dva mjeseca postojanja, nakon zatvaranja plinskih komora u listopadu 1944., logor je ušao u fazu konačne likvidacije završenu evakuacijom zatvorenika. Zbog veličine logorskog kompleksa i poteškoća s takvim upravljanjem, logor je 22. studenog 1943. podijeljen na tri dijela s velikom autonomijom. Auschwitz I, glavni logor u Oświęcimu, držao je u kolovozu 1944. oko 16 tisuća zatvorenika. Ovo je bilo sjedište uprave SS posade, političkog odjela i odjela za rad zatvorenika, kao i glavne skladišne prostorije i radionice. U listopadu 1944. otvoren je logor za nekoliko tisuća žena zatvorenica koje su radile na proizvodnji artiljerijskih granata u tvornici Union-Werke. Auschwitz je tako ostao simbol kompleksa logora s različitim funkcijama, od zatočenja i rada do masovnog istrebljenja.
Auschwitz II (Birkenau) bio je najveći od više od 40 logora koji su činili kompleks Auschwitz. Tijekom tri godine postojanja, služio je kao logor za ratne zarobljenike, centar za istrebljenje Židova i mjesto za koncentraciju zatvorenika prije premještanja na rad u njemačkoj industriji. Otvoren je u ožujku 1942., a u završnoj fazi od 1944. godine postao je tranzitni logor. Oko 90% žrtava kompleksa Auschwitz, što je približno milijun ljudi, umrlo je u Birkenauu. Uz Rome i Sinte, sovjetske zarobljenike i one drugih nacionalnosti, većina žrtava koji su umrli ili bili ubijeni bili su Židovi.
Auschwitz ostaje simbol neizrecive ljudske patnje i brutalnosti koja se dogodila tijekom Holokausta, ali i trajne snage i hrabrosti onih koji su preživjeli. Ova mjesta stradanja nas podsjećaju na našu nužnost i odgovornost da izgrađujemo svijet u kojem vladaju mir, ljubav i razumijevanje. Sjećanje na Auschwitz nas obvezuje da se svakodnevno zalažemo za dostojanstvo svakog čovjeka, kako bismo osigurali da se takva tragedija nikada više ne ponovi.
Nakon posjeta Auschwitzu, sjedamo u auto i krećemo prema našem zadnjem odredištu – Częstochowi. Usput stajemo u restoran Rapsodia koji zaslužuje visoke ocjene. Hrana je ukusna, osoblje uslužno, a toalet čist. Sveukupno, odlično iskustvo. Na svega 20-ak metara postoji parking koji je besplatan.
U Częstochowu stižemo oko 22 sata. Smještaj s doručkom, po cijeni od 50€ za nas tri, rezervirale smo u Domu sv. Gabrijela, nedaleko od marijanskog svetišta na Jasnoj Góri koje je poznato po ikoni Crne Gospe. Dom je otvoren 2003. godine i prima sve hodočasnike. Ima vlastiti parking. Ljubazno nas je dočekao o. Miro Ravlić, uputio nas u sobu i dao osnovne informacije o radnom vremenu svetišta (5:00-21:30 sati) i satu otvaranja/zatvaranja Gospine slike. Torbe smo ostavile u sobi i odmah krenule u smjeru svetišta u noćni obilazak. Brzo smo se vratile u sobu jer smo odlučile ustati u 5 sati kako bismo se u svetištu sabrale i doživjele svetu misu i otvaranje slike u 6 sati.
Svetištem Blažene Djevice Marije Częstochowske na Jasnoj Góri upravljaju pavlini, monasi reda svetog Pavla Prvog Pustinjaka, kojima je ovo svetište ujedno i središnjica njihova reda.
Kapela Blažene Djevice Marije je središnje mjesto na Jasnoj góri, gdje se održavaju sakramenti i dnevne molitve. Na glavnom oltaru kapele Blažene Djevice Marije nalazi se Čudotvorna slika Blažene Djevice Marije od Częstochowe (IV. st.) koja je ujedno i najveće blago Jasne góre. Zbog toga je Jasna Góra u 15. stoljeću postala jedno od najvećih marijanskih svetišta u Poljskoj. Zanimljivo je da na Jasnoj góri, za razliku od drugih svetišta, nikada nije bilo marijanskih ukazanja. Snaga i otajstvo koje privlače hodočasnike pod noge Gospe Jasnogorske leži u njezinoj čudotvornoj slici. Bez nje bi Jasna góra bila samo zbirka građevina, relikvija i umjetničkih djela – možda lijepa i bogata, ali beživotni muzej.
Slika Crne Gospe naslikana je na tri ploče od lipovog drveta, dimenzija 121,8 cm visine, 81,3 cm širine i 3,5 cm debljine. Prikazuje Blaženu Djevicu Mariju u polufiguri s Djetetom Isusom u naručju. Marija je okrenuta prema vjernicima, dok Isusovo lice gleda prema hodočasnicima, ali im pogled ne susreće. Na desnom obrazu Marije nalaze se tri reza, a na vratu šest posjekotina. Isus, odjeven u grimiznu haljinu, drži knjigu u lijevoj ruci, dok desnom blagoslivlja. Pozlaćene aureole oko njihovih glava tvore jedinstvenu kompoziciju koja, u kontrastu s tamnim tenom, čini ovu ikonu poznatom kao “Crna Gospa”.
O podrijetlu Slike i njezinoj povijesti do 1382. nema sigurnih i strogo povijesnih podataka – samo predaja i razne pobožne legende. Prema predaji, Sliku Gospe Jasnogorske naslikao je sveti Luka Evanđelist za života Blažene Djevice Marije. Ista predaja čak sugerira da je Slika naslikana na dasci sa stola koji je koristila Sveta obitelj u Nazaretu. U 4. stoljeću, sveta Helena, majka cara Konstantina Velikog, navodno je donijela ovu sliku u Carigrad. Tamo je bio u velikom štovanju i pružao je pomoć, osobito u vrijeme velikih nevolja kao što su zarazne bolesti i epidemije. Otprilike u 9. ili 10. stoljeću, Slika je putovala na sjever, da bi na kraju trajno počivala u dvorcu Bełz, sjeveroistočno od Lavova, u Crvenoj Ruteniji. Godine 1382. Władysław, vojvoda od Opolja, vladao je Rutenijom u ime ugarskog kralja Ludovika I. Kako bi zaštitio sliku od mogućeg oskvrnuća od strane poganskih Tatara (jednom je, tijekom opsade dvorca Bełz, tatarska strijela proletjela kroz prozor kapele i pogodila vrat Majke Božje), vojvoda je odlučio prevesti sliku u Opole u Šleskoj. Kad se nakratko zaustavio u Częstochowi podno crkve na Jasnoj gori, Majka Božja mu je dala do znanja da želi ondje ostati. Stoga je knez ostavio Sliku na Jasnoj Gori, povjerivši je na brigu bjeloodjevenim pavlinima, koji su 1382. godine bili dovedeni iz Ugarske.
Posjet Jasnoj Góri omogućuje da se dobije puni oprost. On se može dobiti na dan oprosta, na svaki liturgijski blagdan u čast Majke Božje, jednom godišnje u bilo koje vrijeme kao individualni hodočasnik ili kad god se dođe sa skupinom hodočasnika. Za potpuni oprost, potrebno je posjetiti svetište Jasna Góra i provesti odgovarajuće vrijeme u molitvi, recitirajući Oče naš, Vjerovanje i odabranu molitvu Majci Božjoj za nakane vjernosti Poljske svojim Kršćanski poziv, za nova svećenička i redovnička zvanja te za obranu ustanove obitelji. Također potrebno je primiti sakrament pokore, pričestiti se i moliti na nakane koje je odredio Sveti Otac.
Rano buđenje i odlazak u svetište obilježili su početak našeg dana. Uz pomoć mobitela kako bismo mogli pratiti čitanja i evanđelje, prisustvovale smo svetoj misi i otvaranju pokrova slike Gospe.
Nakon toga smo otišle na bedeme Jasne Góre i potražile jedinstvene postaje križnog puta. To je mjesto gdje se povijest, vjera i molitva isprepliću u jedno obogaćujuće duhovno putovanje. Izmolile smo križni put i potom se vratile u smještaj na doručak.
Sat vremena odmora bilo je dovoljno da se odmorimo i oprostimo od naših ugodnih domaćina i krenemo prema Krakowu kako bismo vratile auto u rent-a-car. Vraćanje je prošlo uredno i bez problema.
Uberom smo se uputile prema svetištu Ivana Pavla II. Velikog u Krakowu, koje je u blizini bazilike Božjeg milosrđa, gdje smo izmolile krunicu. Svetište Ivana Pavla II. Velikog u Krakovu jedinstveno je mjesto gdje hodočasnici iz cijeloga svijeta nalaze mir i tišinu, moleći se u duhu Svečeva nauka, nadahnutog svjedočanstvom njegova života. Svetište se sastoji od Donje crkve, koja je otvorena u lipnju 2011. godine i Gornje crkve, koju je kardinal blagoslovio 23. lipnja 2013. godine. U središtu Donje crkve nalazi se kapela relikvija s relikvijama svečeve krvi. Kapelu relikvija okružuju dva kruga kapelica: vezane uz marijanski kult Ivana Pavla II., posvećene svecima, Svećenička kapela s relikvijarom krvi poljskog pape na ploči s groba sv. Oca u vatikanskim špiljama bazilike sv. Petra u Rimu, Kapela Srca Isusova za klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu, Kapela pomirenja i grobna kripta s sarkofazima kardinala blažene uspomene: AM Deskur i sv. Goli. Gornja crkva impresionira bogatstvom teoloških sadržaja i sakralne umjetnosti, posebno mozaicima “Centro Aletti” iz Rima. Vjernici mogu vidjeti i reverendu Ivana Pavla II., obilježenu svečevom krvlju iz atentata 13. svibnja 1981. godine.
S obzirom na to da smo imale još vremena do odlaska na aerodrom, ponovno smo posjetile kapelu sestara sv. Faustine i stigle točno u vrijeme molitve krunice u 15 sati.
Ručale smo u restoranu Wręga, a potom Uberom otišle do aerodroma. Let je bio prema planu, a u zadarsku zračnu luku sletjele smo oko 22 sata.
Hitna duhovna i mentalna rehabilitacija po završetku nastavne godine sa početka priče ispunila je naša očekivanja. Ovo putovanje bilo je ispunjeno druženjem, ali i duhovnim iskustvima jedinstvenim za svaku od nas. Posjetile smo sveta mjesta, osjetile mir i pronašle nadahnuće u vjeri. Sve ove uspomene nosimo sa sobom, zahvalne za svaki trenutak proveden na ovom hodočašću. Bogu hvala.
