SARAJEVO 2025

Letenje je još uvijek na stand-by zbog tromboze i ne bih smjela riskirati, ali to ne znači da nije vrijeme za pokret. Kad ti se dogodi da godinu dana ne ideš nigdje, onda već i produženi vikend zvuči kao ekspedicija života. A naš dogovor? Pa… izgledao je ovako:

WhatsApp razgovor:
Ja: Luiđa, di idemo za produženi vikend? Znaš da nisam godinu dana nigdje bila! Poludit ću.
Luiđa: kuda.com?
Ja: Samo reci :)))
Luiđa: Sarajevo možda?
Ja: Dogovoreno. Slažem rutu.

I eto, toliko je trajao naš spektakularni dogovor oko lokacije. :)))

U Sarajevu sam bila već nekoliko puta. Ali moju ljubav prema Bosni nijedan putopis ne može opisati – to je ona vrsta osjećaja koju nosiš u kostima. Tamo se uvijek rado vraćam. Kad god i u koji god grad…

Plan se, naravno, nije rodio iz nekakve velike znanstvene metode niti dubokog putničkog promišljanja. Ne, ne – nastao je iz onog trenutka kad ti jednostavno “pukne film” jer godinu dana nisi nigdje bila. Pa ti proradi ona unutarnja sirena: “Sad ili nikad!”

I tako sam, kroz dva popodneva, napravila ono što zovem “organizirani kaos s daškom entuzijazma”. Znala sam većinu mjesta koja želim obići – Sarajevo i ja imamo svoju povijest – ali svejedno sam zaronila u Google, blogove, forume, radna vremena, recenzije, karte, česme, vidikovce i zalaske sunca.

Usput, ako planiraš put u Sarajevo, znaj da ponedjeljak tamo živi laganijim ritmom. Većina muzeja i galerija odmara baš taj dan, pa se isplati dvaput provjeriti radna vremena. Ja sam to otkrila dok sam kopala po radnim vremenima i cijenama ulaznica – i dobro je znati unaprijed, da ti se itinerar ne raspadne prije nego što je i počeo.

A za mobitel? Tu sam već iskusni Balkan-survivor. Roaming je preskup, a kako kroz Bosnu putujem tu i tamo (nekad više, nekad manje), već godinama imam njihov broj. Moj dragi Hej.ba! – jeftin, praktičan i spašava od srčanog udara kad stigne račun. Kartica košta 4 KM, dobiješ 1 GB odmah, a ja sam svoju dan prije polaska nadoplatila s 4 KM i dobila 4 GB na 7 dana. Dovoljno da se navigiramo, googlamo, šaljemo lokacije i biramo restorane bez razmišljanja hoće li mi plaća nestati u roaming crnoj rupi. Ako mi broj uskoro neće trebati, pustit ću ga da istekne (vrijedi tri mjeseca). A kad opet krenem preko granice – nova kartica na prvoj benzinskoj i ćao. Jeftinije od ičega što mi trenutno nudi hrvatski roaming, a radi savršeno.

Na kraju je plan ispao mješavina kulture, povijesti, hrane, duhovnosti, muzeja, pogleda s visine, laganog penjanja, teškog nasljeđa i dobre kave. Pravi sarajevski miks – malo te nasmije, malo ti stegne srce, onda te nahrani, pa te opet pošalje gledati u nebo.

I tako je nastao naš finalni itinerar – vodič kroz dva i pol dana (15.-17.11.) u gradu koji nikad nije “samo grad”, nego uvijek neka priča, neki sloj, neko iznenađenje.

A naš vikend? Ovako je trebao izgledati… U stvarnosti smo ga minimalno izmijenile.

Dan 1: Šibenik → Sarajevo: instant doručak iznenađenja

Plan je bio jednostavan: krenuti u 5 ujutro da izvučemo maksimum iz prvog dana u Sarajevu. Check-in u hotelu je tek u 14, ali to nas nije brinulo – ideja je bila ostaviti auto i stvari unutra te se odmah baciti u obilazak, bez gledanja unatrag.

Auto je bio moj, volan isto tako – a cesta… pa, mogla je biti i ljubaznija.

Prvo smo platile autocestu Šibenik – Bisko (5,10 €), napunile rezervoar (ukupno 60€ goriva), prešle granicu i nastavile dalje prema Bosni. Druga cestarina čekala nas je kod Bradine – Sarajevo zapad (3,50 KM), ali iskreno… ništa od toga nije bilo problem.

Put iz Šibenika do Sarajeva bio je, blago rečeno, horor verzija “vožnje kroz oblake”. Ne onaj romantični film, nego real deal – magla koja te proguta, vidiš samo vlastiti očaj i brisače, a brzina rijetko prelazi 40-50 km/h. Doslovno – prst pred nosom nisam vidjela, a kamoli Bosnu. Ali eto nas, oko 9:15 – s jednim kratkim stajanjem samo da natočimo gorivo – konačno se dovukle do Sarajeva. I odmah do hotela.

Hotel Grand, četvrt Velešići – 250 metara od željezničkog kolodvora, 3 km od Baščaršije. Parking pod videonadzorom (što je za moj živčani sustav ključna stavka), dio hotela renoviran, a mi uzele Deluxe sobu jer, iskreno… kad već ne spavam doma, neka barem krevet bude saveznik. Cijena? 111,68 € / 2 noći / 2 osobe. I iskreno – vrijedilo je.

Plan je bio jasan – parkirati auto, javiti se na recepciju, uzeti sastavljeni plan, eventualno udahnuti malo zraka i odmah krenuti u pohod. Check-in ćemo rješavati kad se vratimo navečer kao umorne, razdragane turistkinje. I bi tako.

Na recepciji – ljubazan djelatnik koji nam kaže da je check-in od 14 h, ali auto slobodno ostavimo, možemo popiti kavu u caffe baru, sve super. Pitam ga usput: “Imamo li gdje nešto pojesti u hotelu?”
On samo pogleda naprijed, namigne i kimne glavom. Mi okrenemo glave u tom smjeru… Doručak. Full. U tijeku. Od 7 do 10. A mi stigle u 9:15. 😀

I tako, umjesto 2 noćenja s doručkom, mi smo odmah u startu dobile 2 noći + 3 doručka. Sarajevo nas odmah dočekalo u svom stilu: “Izvoli, bona, da se nisi usudila biti gladna“.

Kad smo se dobro osigurale kalorijama, bilo je vrijeme da krenemo prema prvom punktu na planu – Historijski muzej. Udaljen je oko 1,3 km ravno ispred hotela i laganom sarajevskom šetnjom stižeš za nekih 15 minuta. Što smo i napravile – pune energije, pune doručka i pune onog osjećaja “eto nas, počinje!”.

Historijski muzej se nalazi u Ulici Zmaja od Bosne 5 i prema informacijama na internetu zvuči kao mjesto koje moraš vidjeti. A i jest – samo ne baš onako “instagramično” kako bi čovjek očekivao. Na internetu piše da je zgrada jedan od najljepših primjera modernizma u bivšoj Jugoslaviji (projekt arhitekata Borisa Magaša, Radovana Horvata i Ede Šmidihena, otvorena 1963.). U stvarnosti… zgrada izgleda derutno, kao da je i sama dio muzejske postave “Opkoljeno Sarajevo”. Ali upravo to joj daje neku autentičnost – kao da te već pred ulazom priprema za ono što ćeš vidjeti unutra. Unutra se čuva oko 400.000 artefakata – fotografija, dokumenata, predmeta i umjetničkih radova. Kroz njih prolazi cijela povijest Bosne i Hercegovine: od srednjeg vijeka, preko Osmanlija i Austro-Ugarske, Jugoslavije, pa do suvremenosti.

Najdublji dojam ostavlja stalna postava “Opkoljeno Sarajevo” (Besieged Sarajevo). Tiho i vrlo dostojanstveno prikazuje kako je grad živio tijekom 1335 dana opsade. Predmeti, priče i osobne uspomene ljudi koji su ih donirali stvaraju atmosferu u kojoj zastaneš i shvatiš koliko je običan život postao hrabrost sam po sebi: grijanje bez struje, voda nošena kroz opasna područja, improvizirane lampe, dječje igračke čuvane kao jedini komadi normalnosti. Posebno je dirljivo vidjeti koliko su kultura i kreativnost bile važan dio otpora — kazališne predstave, glazba, umjetnost, sve ono čime se čuvao duh grada unatoč svemu.

To je muzej koji se ne obilazi na brzinu. On te uspori. I na vrlo tih, nenametljiv način podsjeti na snagu ljudi koji su odlučili opstati.

Zgrada možda izgleda umorno, a postav je ogroman, ali ono što svakako nedostaje jest – vodič. Bez nekoga tko bi ispričao pozadinu predmeta i kontekst svakodnevnog života u ratu, teško je povezati sve informacije i razumjeti širu sliku. Muzej je pun značajnih detalja, ali mnogi ostanu neprimijećeni ako si sam. Zapravo, dok hodaš kroz “Opkoljeno Sarajevo”, imaš osjećaj da bi iskustvo bilo još snažnije kad bi ti netko iz prve ruke objasnio priče iza tih predmeta – tko je koristio tu improviziranu peć, zašto je taj komad metala važan, kako su nastale improvizirane lampe, od koga je došla neka fotografija. Sve je autentično i dirljivo, ali uz živu priču ili stručnu interpretaciju, doživljaj bi bio još dublji i jasniji.

Ulaznica je 10 KM po osobi, a može se platiti i karticom, što je praktično ako nemaš lokalnu valutu pri ruci.

Sljedeća stanica na našoj ranoj sarajevskoj avanturi bio je Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine – mjesto koje je istovremeno i hram znanja i mali labirint u kojem lako izgubiš vrijeme, ali nikad strpljenje.

Smješten u Ulici Zmaja od Bosne 3 (preko puta Historijskog muzeja), ovaj muzej nije samo najstarija muzejska institucija u državi, nego i svojevrsni “znanstveni grad” koji stoji tu još od 1. veljače 1888. godine. Tri stoljeća povijesti Sarajeva mogla bi nestati, a Zemaljski muzej bi i dalje izgledao kao da je tu oduvijek – čvrst, ozbiljan, ali opet nekako topao.

Kompleks se sastoji od četiri velika paviljona povezana prekrasnim Botaničkim vrtom, koji je sam po sebi mali raj usred grada. Paviljoni su uređeni krajem austro-ugarskog razdoblja (1909.–1913.) i i danas izgledaju impresivno – kao da ulaziš u instituciju koja zna da ima što pokazati.

Muzej je podijeljen na četiri velika odjela:

• prapovijest – sve ono što je postojalo prije nas, ali uredno složeno i objašnjeno.
• arheologija (povezana s bibliotekom) – slojevi civilizacija koji su prošli ovim prostorom, od rimskog doba do srednjeg vijeka.
• prirodoslovni odjel – najopasnije mjesto za ljubitelje prirode, jer postoji realna šansa da iz njega ne izađu satima (ne pitaj kako znam).
• etnologija – život, običaji, odjeća i svakodnevica koju je Bosna kroz stoljeća slagala kao mozaik različitih kultura.

Među najpoznatijim izložcima nalazi se Sarajevska hagada, dragocjeni iluminirani hebrejski rukopis iz 14. stoljeća, jedan od najvažnijih na svijetu. Iako se ne izlaže stalno, sama činjenica da je ovdje, čuvana i zaštićena, već je veliki kulturni trenutak.

Posjet Zemaljskom muzeju je poseban doživljaj. Ulaziš iz gradske gužve, a onda te na ulazu dočeka mir, ogromna dvorišta i kuće pune priča. Iz prostorije u prostoriju prelaziš kroz stoljeća i krajolike – kao da te netko lagano vodi kroz povijest, bez pritiska da išta moraš znati.

A prirodoslovni odjel? On je highlight za sve nas koji imamo slabost za kosture, preparirane životinje, minerale, biljke i sve što nas podsjeća da je svijet mnogo stariji i kreativniji nego što mislimo. Mogla bih tamo sjediti satima i to s punim opravdanjem.

Ulaznica je bila 20 KM po osobi, a sve zajedno – od arhitekture, do zbirki – čini ovaj muzej jednim od najvažnijih i najposebnijih mjesta za posjet u Sarajevu.

Nakon izlaska iz Zemaljskog muzeja nastavile smo šetnju Ulicom Zmaja od Bosne i vrlo brzo stigle do Parlamentarne skupštine BiH. Zgrada izgleda impresivno izvana, ali razgledavanje je moguće samo uz prethodnu najavu. Mi se, naravno, nismo najavile pa smo samo zastale, pogledale i nastavile dalje.

Plan je tada bio kratko prošetati po Marijin Dvoru, baciti oko na izloge i možda “malkice” šopingirati. Ali kako to već biva na putovanjima – noge su odlučile drugačije. Umjesto trgovina, privukao nas je miris kave i izlog koji je izgledao kao da je ispao iz neke skandinavske travel-inspo objave. Caffe bar Espresso Garden. Fensi-šmensi i točno onoliko koliko treba da opravda zasluženi predah.

Unutra – zelenilo, drvo, staklo, miris svježe mljevene kave i osjećaj kao da si ušla u caffe-oazu usred gradske žurbe. Limunada je bila savršena, kava još bolja, a kolači… mljac. Onaj tip kolača koji opravda sve prijeđene kilometre, i još te natjera da razmisliš bi li se mogla preseliti u Sarajevo samo da ti je ovo kvartovski kafić.

Espresso Garden je bio jedan od onih spontanih izbora koji se pretvore u pun pogodak. I iskreno? Bolji od šopinga. A to nešto govori.

Račun: 26 KM. Plaćanje karticom – bez problema. Wi-Fi – naravno, radi. Mi – odmorene, zaslađene i spremne nastaviti dalje.

Krenule smo preko šetnice na Skenderiji pa sve do Latinske ćuprije. Ona vrsta lagane šetnje koja ti sjedne baš kako treba – malo sunca, malo rijeke pod tobom, malo gradske vreve sa strane. Idealno za nastaviti dan bez žurbe, ali s planom.

Latinska ćuprija jedan je od onih sarajevskih mostova koji izgledaju potpuno mirno, a nose priče teže od povijesnih udžbenika. Izgrađena sredinom 16. stoljeća, služila je kao veza između trgovačkog dijela grada i franjevačkog samostana – zato “latinska”, jer je vodila prema onima koji su bili latinskoga obreda.

Na prvi pogled – lijep, skroman, kameni most iz osmanskog doba. Na drugi – mjesto na kojem je započeo jedan od najdramatičnijih trenutaka europske povijesti. Upravo pokraj njega 1914. godine izvršen je atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju – iskra koja je zapalila fitilj Prvog svjetskog rata. Teško je to pojmiti dok stojiš ondje, gledajući mirnu Miljacku koja tiho teče ispod.

Danas je Latinska ćuprija puno više od mjesta atentata. To je most na kojem se miješaju jezici, fotoaparati i lokalci koji jure na kafu; mjesto na kojem Sarajevo pokaže svoj prepoznatljivi spoj epoha. Stojeći na njemu, imaš osjećaj kao da si na trenutak uskočio u vremensku pukotinu – gdje se Osmanlije, austro-ugarski činovnici i današnji turisti svi nekako nenametljivo susretnu.

Nakon Latinske ćuprije prešle smo most i krenule prema Baščaršiji. Usput smo stale kod Art kuće sevdaha – čisto da bacimo pogled. Unutra nas je dočekala sevdalinka koja je tiho svirala u pozadini, baš onako kako treba da te na trenutak zaustavi.

Prostor je zamišljen kao mali muzej posvećen sevdahu: nekoliko soba s fotografijama, instrumentima, arhivskim snimkama i kratkim pričama o najpoznatijim izvođačima. Nema tu velike pompe – sve je jednostavno i jasno, ali dovoljno da shvatiš koliko je sevdah važan dio sarajevske kulture.

Mi se ovaj put nismo dugo zadržavale. Pogledale smo kratko, poslušale par taktova, zaključile da ćemo se jednom vratiti kad budemo imale više vremena i nastavile dalje jer Baščaršija i kafa zovu.

Nakon nekoliko minuta hoda, došle smo do Baščaršijske džamije – službeno Džamije Havadže Duraka – male, ali vrlo šarmantne džamije iz 16. stoljeća koja stoji usred čaršijske gužve kao mala oaza mira. Kroz otvoreni trijem vidiš dvorište, šadrvan (tradicionalna osmanska fontana), ruže i dva visoka jablana koja kao da čuvaju čitav prostor. Kratko smo zastale u dvorištu, razgledale i nastavile.

I onda – otvori se glavni trg s legendarnim Sebiljem. On je kao zaštitno lice Sarajeva – drvena fontana iz 18. stoljeća oko koje se uvijek nešto događa. Golubovi na dužnosti, turisti imaju svoj foto-session, a lokalci – svoj ritam. Tu smo napravile krug, slikale se, upile atmosferu i krenule dalje u najautentičniju uličicu Baščaršije – Kazandžiluk.

Tu ne trebaš Google da bi znao gdje si – bakar ti sve kaže. Ritmično kuckanje čekića, miris metala, niz dućana u kojima majstori rade džezve, fildžane i suvenire. Danas izrađuju i predmete od deaktiviranih metaka i čahura – vaze, olovke, male umjetnine. Tipično sarajevski: uzeti teško i pretvoriti ga u nešto lijepo.

Nakon svega toga bilo je vrijeme za ćevape. Jer ne može drugačije. Sjele smo kod Hodžića 2 – provjereno dobro mjesto. Uzele smo jednu peticu, jednu desetku, dva kajmaka i dva jogurta. Račun: 30 KM. Usluga brza, ćevapi odlični, kajmak savršeno kremast, a jogurt taman da sve skupa sjedne na svoje mjesto. Plaćanje karticom bez problema, Wi-Fi radi – idealna pauza i za želudac i mobitel.

Nakon toga smo se mogle mirne duše vratiti u ritam Baščaršije.

Sljedeća stanica bila je Stara pravoslavna crkva. Nalazi se tik uz početak Titove ulice – toliko blizu čaršijskoj gužvi, a opet kao da je u nekom svom, tihom vremenskom mjehuru. Prvi put se spominje 1539., ali se pretpostavlja da je još starija, sagrađena na temeljima neke ranije crkve.

Kad joj se približiš, sve užurbanosti nestane. Unutra – mrak, mir, ikonopisi, drvorez i osjećaj kao da si zakoračio nekoliko stoljeća unatrag. U muzeju koji pripada kompleksu čuva se jedna od najvrjednijih zbirki ikona na svijetu, među pet najvećih po važnosti. Ima tu rukopisnih knjiga, tkanina, predmeta iz raznih epoha… Sve djeluje skromno, ali jako vrijedno. Cijeli kompleks je proglašen nacionalnim spomenikom BiH 2006. godine.

Nakon toga smo se lagano spustile prema Gazi Husrev-begovoj džamiji, ali ovaj put s jednim posebnim ciljem: česma. Onaj tko zna Sarajevo, zna i legendu. Kažu: Tko se jednom napije vode s čifte česme – vratit će se u Sarajevo. A mi smo, naravno, poštovale legendu. Legenda ima više verzija, a meni je zanimljiva ona koja kaže da se putnik koji se napije vode s desne slavine – oženi Bosankom ili uda za Bosanca, a onaj s lijeve – sigurno se vrati u Sarajevo. Za ovu smo doznali tek nakon što je Luiđa pila. :)))))

A onda – logičan nastavak – kafa. Bosanska, pravo serviranje: džezva, fildžan, rahat lokum. Sjeli smo u ulici Sarači, naručili kafu i gledali kako svijet prolazi ispred nas. Onaj trenutak kad stigne brončani poslužavnik, pa lokum, pa miris… to je već dio rituala.

Nakon kafe u Saračima, vrijeme je bilo da odradimo onaj dio plana koji uvijek zvuči romantično dok ga pišeš – Žuta tabija. A onda shvatiš da Sarajevo nije ravno. Ni blizu. Krenule smo prema Vratniku, uzbrdo, pa još malo uzbrdo, pa još malo… i u jednom trenutku shvatiš da se više ne penješ nogama nego karakterom. Ipak, svaki korak ima smisla jer čim se približiš tabiji, već znaš da te čeka nagrada.

Žuta tabija, sagrađena 1729., nekad je bila dio obrambenog sustava starog Sarajeva. Ime joj je vrlo praktično – po žućkastom kamenu od kojeg je napravljena. Nema filozofije. Ali pogled… e, to je druga priča.

Iako nas je taj dan dočekala magla pa panorama nije bila savršeno bistra, svejedno je imala neki svoj šarm. Minareti, krovovi i brda su se nazirali kroz blagi, mliječni veo – kao Sarajevo u filteru “misteriozno, ali romantično”. Nije onaj klasični razglednički pogled, ali je imao dušu (i bilo je ljepše uživo).

Kažu da je posebno lijepo tijekom Ramazana, kad se odavde puca top u trenutku zalaska sunca. Ja sam, naravno, još kod kuće provjerila točan sat zalaska – čisto da se zna da sam ozbiljan turist. Ali nismo ostale čekati taj trenutak, nego smo se polako uputile prema gradu… s nogama koje su već lagano protestirale.

Put prema hotelu vodio nas je usput prema Muzeju ratnog djetinjstva. To je mali muzej, ali udara direktno u srce. Za razliku od drugih muzeja, ovdje nema priča o generalima, bitkama ni strategijama. Ovo je muzej o djeci. O stvarima koje su nosila u rat – malim predmetima koji su njima bili sve: igračke, bilježnice, komadi odjeće, crteži, sitnice koje su preživjele s njima. Svaki predmet ima svoju priču ispisanu uz vitrinu. Kratko, jednostavno i dovoljno da ti se knedla stvori u grlu. Sve te priče su stvarne, sve su ispričala djeca koja su tada bila mlađa od 18 godina. Muzej svake godine mijenja postav, jer priča ima toliko da ni jedan život ne bi bio dovoljan da se ispričaju sve. Ulaznica je 10 KM, može se ostaviti torba u ormariću, ima wc – sitnice koje puno znače kad si cijeli dan na nogama.

Priče s prve slike…

Medo Meho – Medu sam napravila sama, od nekog ogrtača koji sam našla među doniranim odjećom u izbjeglištvu u Zenici. Nedostajao mi je medo sa kojim sam spavala od ranog djetinjstva, ali ga nismo mogli ponijeti sa sobom bježeći preko planina iz Donjeg Vakufa do Travnika, pa zatim do Zenice. Medo se zove Meho. Ime mu je dao moj brat prema sevdalinci “Mehmeda majka budila” koju smo tada često slušali. – Ermina, rođ. 1980.

Ružno pače – Moja baka je predavala srpskohrvatski jezik, a dedo je radio kao učitelj. Njih dvoje su tokom rata zajedno uljepšavali i uveseljavali moje djetinjstvo. U ratnim večerima, kada nije bilo struje ili tokom trajanja pucnjave, baka i ja smo provodile vrijeme čitajući priče uz plamen svijeće. Obično su to bile Grimmove bajke, Ivo Andrić, Branko Ćopić ili Andersenovo “Ružno pače”. Zahvaljujući bakinim pričama, dedi, koji me je tokom rata učio čitati i pisati i mojim roditeljima, odrastala sam znajući da postoje i ljepša i veselija vremena. – Darija, rođ. 1987.

Nakon muzeja krenule smo Ferhadijom, već potpuno “na rezervi”. I onda – spas. Štand s cijeđenim sokom od turskog tamnocrvenog šipka, a čovjek ga cijedi pred tobom. Naravno da smo stale. Prvi gutljaj i kao da ti netko uključi baterije. Vitamin C u svom najjačem obliku. Odmah smo dobile snage da se dovučemo do hotela.

Ferhadija je jedna od onih sarajevskih ulica koja te sama nosi. Kreneš od Vječne vatre na zapadu, prođeš kroz gradski šušur i trgovine, pa sve do istočnog kraja gdje započinje Gazi Husrev-begova ulica – i baš tu, na tom malom komadiću kaldrme (starinski način popločavanja ulica ili puteva sitnim kamenjem (oblutkom ili kockama kamena)), stoji simbolični susret Istoka i Zapada. Jedan korak lijevo – Europa. Jedan korak desno – Orijent. Sarajevo u jednoj ulici.

Nastala je još u 16. stoljeću i to u dva dijela: istočni, kraći, pripadao je Gazi Husrev-begovoj mahali, a zapadni, duži, Ferhadija mahali, nazvanoj po sandžak-begu Ferhad-begu Vukoviću Desisaliću. Ulica je tijekom povijesti mijenjala imena kao dobre frizure – od Ferhadije, preko Ulice Prijestolonasljednika Petra, pa do Vase Miskina – da bi joj se 1993. godine ponovno vratilo izvorno ime. Danas je to jedna od najživljih šetnica Sarajeva, prepuna dućana, kafića i života.

Usput smo prošle i preko poznate ploče na pločniku koja obilježava mjesto gdje su osnovani Indexi. Sarajevo na svakom koraku ima neki mali, a veliki kamen podsjetnik da je ovo grad glazbe, kulture i priča.

Nastavile smo Ferhadijom prema hotelu i taman negdje na sredini puta sjetile se da nam za ponedjeljak trebaju marke. Tunel spasa i Vrelo Bosne ne primaju ni kartice ni eure, pa je bilo vrijeme da se opskrbimo lokalnom valutom. Najbliži bankomat? Kod Vječne vatre.

A Vječna vatra… uvijek te malo zaustavi, htio ti to ili ne. Smještena u Ulici Maršala Tita, stoji tamo od 1947. kao spomenik osloboditeljima Sarajeva iz Drugog svjetskog rata. Mali plamen, ali velika simbolika. Sarajlije su je neko vrijeme zvale “guma koja gori”, a tijekom opsade je bila ugašena – najtiše godine njenog postojanja. Danas opet gori, jednostavno i postojano, kao podsjetnik na sve kroz što je grad prošao.

Kad smo napokon ugledale hotel, to je izgledalo kao da se svjetlo na kraju tunela upalilo samo za nas. Ušle smo, zaključile da za danas više ništa ne možemo, istuširale se i legle u krevet.

Pogled na mobitel: 14,36 km, 18.603 koraka. Pogled jedna na drugu: “Dosta je.” I bilo je. Prvi dan – uspješno završen.

Dan 2: Nove snage, novi koraci

Probudile smo se oko 7:30, spustile na doručak i pokušale procijeniti stanje nogu nakon jučerašnjih 18 tisuća koraka. Nisu bile oduševljene, ali su pristale na suradnju – što je sasvim dovoljno za jedan putnički dan.

Prva stanica bila je Avaz Twist Tower – najbolji mogući način da dan započneš s pogledom koji te podsjeti koliko je grad zapravo velik, raznolik i dramatično lijep. Lift se penje za tren, a sa 172 metara visine sve izgleda kao maketa: Baščaršija i njezine uske uličice, Novi Grad koji se širi, rijeka koja presijeca dolinu, planine koje čuvaju grad kao pozadina neke velike filmske scene. Sjele smo na čaj i kavu u kafiću na 35. katu, uživale u miru visine i promatrale Sarajevo koje se polako budi. Ulaznica za vidikovac je 5 KM. Može se kupiti na recepciji Avaza – čuvajte je jer vam treba za rampu na vrhu gdje skenirate barkod. Druga opcija je najjednostavnija: ako imate točno 5 KM u kovanicama, možete ih ubaciti direktno u automat na rampi i ući bez stajanja na recepciji.

Nakon toga krenule smo Tek nakon toga krenule smo prema Olimpijskom muzeju – mjestu koje čuva najponosniji trenutak u povijesti grada. Vila na Mejtašu djeluje elegantno i čvrsto, a unutra te dočeka priča o 1984. godini, kad je Sarajevo nekoliko dana bilo srce svijeta. Originalne uniforme, medalje, baklja, video-snimke, makete borilišta… sve je posloženo tako da osjetiš duh vremena koje je i danas razlog ponosa. Pomisliš kakav je to grad koji je u ratu izgubio zgradu, ali ne i uspomene – Sarajlije su ih skrivale po podrumima dok sve opet ne bude sigurno. Čak i ako nisi sportski tip, lako te povuče ta atmosfera jednog vremena koje se najvjerojatnije više nikad neće ponoviti. Ulaznica za muzej je 10 KM po osobi.

S brda smo se spustile prema Markalama, gdje se grad već počeo buditi. Pijaca uvijek puno kaže o mjestu u kojem se nalaziš, a u Sarajevu to vrijedi duplo – boje, mirisi, glasovi, sve živi svojim ritmom. Ne zadržavajući se dugo, krenule smo prema Katedrali Presvetog Srca Isusova i ušle baš u trenutku kada je završavala misa, a počinjao kratki koncert kaštelana. Zvuk orgulja ispunio je prostor i odmah dao posebnu atmosferu. Katedrala, sagrađena krajem 19. stoljeća, djeluje jednostavno i dostojanstveno. Dva tornja, vitraji i kameni detalji čine je jednim od najprepoznatljivijih simbola centra grada. Nema tu puno filozofije – uđeš, zastaneš i shvatiš kako različitosti u ovom gradu žive prirodnije nego igdje drugdje.

Odmah pokraj nje nalazi se Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida 1992.-1995. (Museum of Crimes Against Humanity and Genocide 1992-1995), prostor u koji ulaziš spreman, ali nikad dovoljno spreman. Uzele smo audio vodič i to je bila odlična odluka; dok hodaš kroz muzejske prostorije, slušalice ti šapuću kontekst, objašnjenja, priče koje stoje iza svake fotografije i svakog predmeta. To je muzej nakon kojeg se ne priča preglasno – ne zato što je zabranjeno, nego zato što ne želiš narušiti tu tihu težinu koja ostaje u zraku. Sve je jasno, precizno, dokumentarno, ali ipak duboko osobno. Ne govori o brojkama, nego o ljudima. I zato je toliko važan. Ulaznica: 28 KM + 6 KM za audio vodič (preporuka).

Nakon muzeja i nešto tišeg raspoloženja koje takva mjesta ostave za sobom, nastavile smo prema sljedećoj lokaciji – Sabornoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice. Iako sam već puno toga vidjela po Sarajevu, ova me crkva uvijek iznova iznenadi svojom veličinom. Pojavi se iza ugla Titove ulice i djeluje kao da si naišao na neku tiho monumentalnu građevinu koja je tu oduvijek. Gradnja je počela 1863., a završila jedanaest godina kasnije – uz dopuštenje sultana Abdul Aziza i dobrovoljne priloge trgovaca iz cijele regije, od Beča do Dubrovnika. Kad uđeš, odmah osjetiš širinu prostora, visoke svodove, pet kupola i bogat ikonopis koji joj daje poseban karakter. Ruske ikone iz 1873., pozlaćeni tron mitropolita, kamen i mir… sve to zajedno čini ovu crkvu jednim od onih mjesta gdje i najprometnija gradska ulica utihne čim prijeđeš prag.

Od Saborne crkve spustile smo se prema Baščaršiji, prošle pored muzičkog paviljona i ubrzo stigle do Franjevačke crkve sv. Ante Padovanskog. Smještena na Bistriku, ova crkva ima jednu od meni dražih priča: počela je kao skromna drvena građevina krajem 19. stoljeća, služila kao prva katolička crkva u Sarajevu, a kasnije i kao privremena katedrala. Kad su Sarajlije odlučile da zaslužuje nešto trajnije, krenula je velika akcija prikupljanja sredstava i 1912. počela je gradnja impresivnog neogotičkog hrama po projektu Josipa Vancaša. Otvorena je 1914. – taman nekoliko mjeseci prije atentata na Franza Ferdinanda. Danas je ovo crkva koju Sarajlije zovu “crkvom svih Sarajlija”, jer u nju jednako ulaze pravoslavci, katolici i muslimani. Ima nešto posebno u tom prostoru gdje razlike prestanu biti razlike.

A onda – Trebević.

Od crkve smo lagano krenule prema žičari, što je najudobniji način da se popneš na planinu koja je Sarajlijama ono što je Zagrepčanima Sljeme. Današnja žičara otvorena je 2018., ali priča počinje puno ranije: prvobitna žičara iz 1959. bila je simbol sarajevskog izletništva, a srušena je tijekom rata. Danas radi kao nova, moderna i ako je lijep dan red zna biti poveći, pa se isplati uračunati malo čekanja. Povratna karta iznosi 30 KM. Vožnja traje sedam minuta, kabina te ponese skoro 600 metara više i dok gledaš kroz staklo, Sarajevo se doslovno otvara ispod tebe – prvo crveni krovovi, pa minareti, pa brda, pa sve ono što si taj dan već vidio s ulice, sada u minijaturnom izdanju.

Na vrhu – Vidikovac. Nekad su tamo bili restoran i kafić, danas ih je zamijenio Coffee2Go s terasom koja gleda na cijeli grad. I dalje je to jedno od najljepših mjesta na Trebeviću, savršeno za predah prije nastavka šetnje. A mi smo krenule dalje – prema olimpijskoj bob stazi.

To je jedno od onih mjesta gdje ti se miješaju osjećaji. Nekad je ovdje jurilo 120 km/h i navijale su tisuće ljudi; tijekom rata bila je ratna linija; danas je prekrivena grafitima, mahovinom i tišinom koja sve to zajedno pretvara u nešto sasvim drugo. Nije turistička atrakcija u klasičnom smislu, nego komad sarajevske povijesti koji ne možeš razumjeti ako ga ne vidiš. Šuma oko nje mirna, beton rascjepkan, boje žive – čudna kombinacija sporta, ruševine i umjetnosti. Sve zajedno – simbol grada koji se neprestano mijenja, ali nikad ne briše svoje slojeve.

Oko 16 sati krenule smo natrag žičarom prema gradu, već lagano iscrpljene, ali i dalje pune dojmova. Put nas je vodio pokraj Sarajevske pivovare, a onda i do mosta ispred Gradske vijećnice, gdje smo morale stati i fotografirati se – jednostavno ne možeš proći pored takve zgrade i ne vidjeti je.

Gradska vijećnica, smještena na samom rubu Baščaršije, jedan je od najprepoznatljivijih simbola Sarajeva. Taj raskošni pseudo-maurski stil iz kraja 19. stoljeća izgleda kao da je ispao iz neke orijentalne priče. Godinama je bila ponos grada, zatim knjižnica, a onda i žrtva jednog od najmračnijih dana 1992. godine, kada je gotovo dva milijuna knjiga izgorjelo u požaru. Danas obnovljena, sjaji kao podsjetnik koliko se kultura može sačuvati čak i kada sve drugo pada.

Nakon fotografiranja nastavile smo prema starom, dobro poznatom klasiku – ćevapima. Završile smo kod Želje, jer to je mjesto gdje jednostavno znaš da ćeš pojesti dobro. Uzele smo jednu peticu, jednu desetku, dva kajmaka i dva domaća jogurta – sve skupa 30 KM. Plaćanje karticom, naravno, može. I sve nestane brže nego što stigneš reći “dobar tek”.

Kad smo već bile u tom dijelu Baščaršije, svratile smo i do dvorišta Gazi Husrev-begove džamije. Nismo ulazile unutra, samo smo se malo zadržale i pogledale šadrvan koji neprekidno žubori. Impresivno je pomisliti da je ovo bila prva džamija na svijetu osvijetljena električnom energijom još 1898. godine. Sarajevo je uvijek voljelo biti korak ispred svog vremena, čak i kad je povijest prema njemu bila surova.

Odmah uz džamiju stoji Sahat kula. To je jedini javni sat na svijetu koji ne mjeri vrijeme po našem, nego po “a la turca” sustavu, gdje dan počinje zalaskom sunca. Kad sunce dodirne horizont, sat mirno pokaže 12 i tako započne novi dan. Mehanizam je iz Londona, iz 1875., a sve i danas radi zahvaljujući muvekitu – čovjeku koji svakodnevno ručno podešava vrijeme prema kretanju sunca. Nema aplikacije, nema automatike – samo znanje, tradicija i preciznost.

Nakon Sahat kule svratile smo i do Katedrale Presvetog Srca Isusova, baš na večernju misu u 18 sati. Nakon cijelog dana u hodu, bilo je ugodno sjesti u tišinu i na trenutak “usporiti”. Propovijed je bila jednostavna, ali topla, ona vrsta riječi koja ti malo posloži misli. Na kraju je svećenik pozdravio sve hodočasnike, poželio dobrodošlicu i udijelio blagoslov – mali, miran završetak dana koji nam je baš dobro sjeo.

A onda – bilo je vrijeme za slatku pauzu. Sjele smo u slastičarnu Bedem, uzele kolač i komad domaće baklave – onaj tip slatkoće koji ti istovremeno daje energiju i šalje te ravno u šećerni delirij. Nakon toga krenule smo prema autobusnoj stanici kako bismo malo skratile put do hotela. Iskrcale smo se nekih petnaestak minuta hoda od smještaja i ostatak puta odradile sasvim laganim tempom. Umor je bio tu, ali onaj ugodan, koji dolazi nakon punog dana lijepih stvari.

Stigle smo do hotela, istuširale se i doslovno se srušile u krevet. Iza nas je bilo 14,69 kilometara i 19.205 koraka. Sasvim dovoljno za jedan dan – pogotovo kad znaš da te sutra čeka još jedan.

Dan 3: Povratak kući

Treći dan počeo je polako, baš onako kako i treba kad znaš da putovanje ulazi u zadnju fazu. Probudile smo se oko osam, ali ostale smo još malo izležavati se u krevetu. Spakirale smo stvari, odnijele ih u auto, otišle na doručak i odjavile se iz hotela. A onda smo krenule prema Sarajevskom ratnom tunelu, poznatom kao Tunes spasa.

Tunel izgrađen 1993. ispod piste aerodroma, jedno je od najvažnijih mjesta suvremene povijesti grada. Nastao je ručno, uz kramp, lopatu i nevjerojatnu odlučnost ljudi koji nisu imali drugu opciju osim – preživjeti. Tunel dugačak oko 800 metara, visok jedva metar i pol, tada je bio jedina veza opkoljenog Sarajeva s ostatkom Bosne. Kroz njega su prolazili ranjenici, humanitarna pomoć, lijekovi, hrana, a cijevima položenima u pod slali su čak i struju i gorivo. To nije bio samo tunel – to je bio krvotok grada.

Danas se može obići njegov obnovljeni dio. Kroz nisku tunelsku cijev, uz daske, kolica i fotografije, brzo shvatiš da je priča koju znaš iz udžbenika zapravo bila svakodnevica stvarnih ljudi – hodanje kroz blato, mrak, vodu do koljena, s teretom na leđima i strahom koji se ne vidi, ali se osjeti. Muzej prikazuje i improvizirane predmete koje su Sarajlije napravile tijekom opsade, pakete humanitarne pomoći i detaljnu mapu koja ti zorno pokaže koliko je grad bio zatvoren. To je mjesto tišine i poštovanja.

Ulaznica je 20 KM po osobi, a ako želiš audio vodič (preporuka!) treba doplatiti još 3 KM. Parking je 2 KM. Ne primaju kartice ni drugu valutu – marke su jedina opcija, pa se isplati pripremiti unaprijed.

Nakon tunela uputile smo se prema Vrelu Bosne. Kiša nas je dočekala već na ulazu, pa se nismo dugo zadržale, ali i tih nekoliko minuta u prirodi bilo je dovoljno da udahnemo, prošetamo kratko i zaokružimo putovanje prije povratka. Iz brojnih izvora tu nastaje rijeka Bosna, stvarajući male potoke, drvene mostiće i jezera koja izgledaju kao da su iz nekog priručnika za smirenje. Voda je nevjerojatno bistra, a zrak hladniji nekoliko stupnjeva nego u gradu – savršeno za predah. Do izletišta vodi Velika aleja, duga tri kilometra, pod visokim krošnjama kestena i platana. Nekad su ovuda prolazile kočije austro-ugarskih gospodina, danas šetači, biciklisti i svi koji žele malo mira.

Ulaznica je 6 KM po osobi, a parking je 3 KM. Ne primaju kartice ni drugu valutu – marke su jedina opcija, pa se isto isplati pripremiti unaprijed.

Oko jedan sat krenule smo natrag prema Šibeniku. Kiša nas je pratila dobar dio puta, ali nakon one magle koja nas je pratila tri dana ranije – ovo je bila pjesma. Usput smo stale kratko, onako na pet minuta, kod Jablaničkog mosta, čisto da protegnemo noge i uhvatimo još jedan pogled na Neretvu – uvijek ista, a uvijek te iznenadi bojom. Još jedna brza pauza, minutu-dvije, kod PP Blidinje, i nastavile dalje.

Sa jednim kraćim stajanjem na autocesti, stigle smo kući oko 18 sati – umorne taman koliko treba, pune dojmova taman koliko može stati u tri dana.

Sarajevo nas je još jednom pustilo da ga upoznamo malo dublje, malo drugačije – i naravno, ostavilo onaj poznati osjećaj zbog kojeg se uvijek poželiš vratiti.

Dok smo prolazile kroz sarajevske muzeje, priče opsade, dječja sjećanja i sve ožiljke koje grad još uvijek nosi, nisam mogla izbjeći misao da je danas 18. studeni. Dan kada Hrvatska zastane, utihne i pokloni se Vukovaru i Škabrnji.
Ne želim uspoređivati tragedije – jer svaka zemlja nosi svoju bol, svoj teret, svoje tihe rane. Ali gledajući Sarajevo, činilo mi se kao da se s našim sjećanjem negdje blago dodiruje. Kao da dva grada, dva naroda, preko granice, preko godina, jedan drugome tiho govore: “Razumijem.”
I možda baš zato ovaj put nije bio samo vikend-putovanje, nego podsjetnik koliko je mir krhak, koliko je sloboda dragocjena i koliko je važno pamtiti – i svoje i tuđe.